Nedavno sam na jednu društvenu mrežu stavila sliku svoje obitelji koja je slikana prije 6 godina. Dosta ljudi je pozitivno reagiralo na nju pa me to potaklo da malo produbim tu temu. Unatoč tome što većina bajki počinje s nekoć davno, i najčešće se misli na nešto što se zbivalo prije dosta godina, ja sam evo odlučila već taj period od prije 6 godina nazvati nekoć davno, jer mi se iz moje perspektive čini kao neki život iz pluskvamperfekta.
Većina bajki počinje s nekoć davno
Iskreno ću se truditi da mi svaka izrečena riječ nema prizvuk nostalgije, ali nikad se ne zna.
Najčešće kada netko počne pričati o nekim prošlim vremenima u kojima je kao bilo bolje i kvalitetnije živjeti, ja okrećem očima i uvijek čvrsto stojim kod stava da svako vrijeme nosi svoje dobre i loše strane i da ja zapravo uživam što sam se rodila u blagodatima civilizacije gdje imam toplu vodu čim odvrnem pipu, da imam svijetlo čim dodirnem sklopku, da si kavu napravim za ravno 5 min, i da se udobnim autom s klimom mogu voziti brzim autocestama.
Pa zašto onda razmišljam o slici od prije 6 godina? Ne znam ni sama. Nekoliko je mogućih objašnjenja. Jedno od tih je definitivno taj da od kad sa mnom živi moja MS sustanarka, koliko god se trudila i nalazila ljepotu u neotkrivenim čarima života, ona mi je kamen spoticanja da je najveći krivac što mi je ipak malo pala kvaliteta života. Nekada se ljutim sama na sebe kada razmišljam nostalgijom o prošlosti, i znam koliko to nema smisla, ali nisam ja kriva, neko bedasta društvena mreža koja me podsjeća.
Putovanje brodom
Na slici o kojoj govorim, nalazi se moja obitelj koja putuje brodom na izlet u NP Kornati. Zašto je to meni toliko interesantno za razmišljanje o nekim prošlim vremenima. Baš zato što u jednoj fotografiji prikazuje cijeli jedan drugi svijet. Prikazuje jednu moć koju sam tada imala, a sada nemam. Tako se tu definitivno može osjetiti moja fizička snaga, jer budimo realni, put od npr. Biograda do Kornata mini trajektom traje oko 2.5 sata u jednom smjeru, također provedeš malo više od 3 sata tamo, i kada dođeš nazad trebao bi biti mrtav umoran i takav raditi neku večeru, ali tog groznog umora se ne sjećam. Ne sjećam ga se niti ga mogu usporediti s ovim MS umorom od ničega.
O financijskoj moći tih dana uopće ne želim govoriti, jer sam tada mislila da je nemam pretjerano, a svi znamo koliko su ti razni izleti za četveročlanu obitelj skupi. Za nas obične smrtnike, danas skoro pa nemoguća misija.
Kruzer
Koji je još mogući razlog što razmišljam o nekoj prošlosti? Možda zato što definitivno iz godine u godinu nekako sve manje fizički mogu. Iz nekog samo njemu znanog razloga, to dragi Bog osmišljava. Ne znam, a ni nije mi dano da znam, zašto, i ne sumnjam u Njegove planove za mene jer znam da ih ima. Jedino, voljela bih znati, da li je u planu Bože, da me barem jednom otpeljaš s mojim suprugom na putovanje kruzerom.
Još je jedan razlog vjerojatan zašto razmišljam o prošlosti, a taj je da starim. Da, starim, i često se uhvatim da pregledavam stare fotografije i video-uratke.
Ne, nemam neki panični strah od budućnosti. Barem ne više nego što je normalno. Samo ponekad ne mogu, a da se barem pomalo ne prisjetim kako je to bilo nekoć davno…
„Jer anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te sačuvaju na svim putima tvojim. Na rukama će te nositi, da se o kamen ne spotakne noga tvoja.“ (Psalam 91,11-12)
Mirjana Krplenik
FOTO: ben o’bro/Unsplash
