Kažu ne živi se od uspomena.
Istina, ali graditi život na lijepim sjećanjima ljekovito je, kažu pametniji od mene.
Otkad znam za sebe, nikada nije bilo puno statike. Dinamika bi uvijek prevladala kao i danas. Strpljivo čekajući svojih 5 minuta. Kada se ona odmara, a ostali budu aktivni. Radilo se o odmoru ili naporu. Osjećaj te vodi. Koliko, kako i kuda samo ti odlučuješ.
Često se sjetim one da ništa ne nosimo sa sobom. Osim uspomena. E pa kad je tako, neka ih je lijepih u što većem broju. I neka čekaju red koja će zauzeti počasno mjesto u našem srcu. To može biti najmanja svakodnevna sitnica ili neki događaj koji nas obilježi da smo bolji prema sebi i drugima. Meni su to putovanja. I otkrivanja drugih svjetova, daleko od onih koje poznajem… Nešto to u čovjeku vrišti za nepoznatim. Nesigurnim. Avanturom. Počinjem polako razumijevati neizvjesnost. Nije da mi je lagodno prihvaćati je, ali bi bilo beskrajno dosadno da je nema. Ponekad se zbog nje ujutro ne usudim gledati u mobitel, a ponekad jedva čekam što mi slijedi.
Uglavnom su to izazovi, ili neprilike. Kojima se ljudska priroda opire. Ja sam odlučila da neću. Koliko god iscrpljujuće bilo. Jer sam naučila da za svaki problem sigurno ima rješenje. Jer da nema ne bi bilo ni problema. Igra je to živaca, strpljenja, izdržljivosti u maratonu koji se začas pretvori u trku od 100 metara… Kako već život „namisti“…
Sabrina Pejić
FOTO: Averie Woodard/Unsplash
