Voljeli mi to priznati ili ne, željeli mi to ili ne željeli, bili mi sretni zbog toga ili ne, ovih dana definitivno se većini stanovništva bliži kraj ljetnim godišnjim odmorima. Da bi štos bio bolji, evo baš jutros je osvanulo podosta hladnije jutro. Temperatura se spustila na mjeru „trifrtaljnih“ tajica i čarapa. Takav pad temperature također podsjeća i na neminovni povratak đaka u školu. Tako da ako želim malo naljutiti svoju djecu počnem im klicati: „Back to school!“ Znam, to je malo zločesto od mene, ali barem poslušaju ono što sam ih zamolila da naprave. Sve, samo da ih prestanem podsjećati na neizbježno.
Dakle, osvanulo je hladnije jutro bez sunca, no, da li to odmah znači da je i tmurnije? Vjerojatno, kako kome. Meni zasigurno nije tmurno.
Povratak u normalni život
Jučer sam dobila upute od dr. hematologije, da počnem normalno živjeti. Normalno u smislu hodanja, vježbanja, putovanja i svega ostaloga što mi i moja MS sustanarka dozvoljava. Naravno da moram i nju pitati, jer ako se gospođica naljuti, tko zna što bi joj moglo pasti napamet.
Jutros mi je i prijateljica poslala jednu krasnu poruku koja glasi: „Tko želi vidjeti dugu, mora prvo zavoljeti kišu.“ Samim time i prohladna, oblačna jutra.
Jučerašnje riječi doktorice i današnje prohladno jutro su me potakle da konačno počnem ponovno vježbati. Nakon dosta vremena strogog mirovanja, pa onda manje strogog mirovanja, dozvola za povratkom u aktivno stanje nikako nije mogla obojati ovo jutro u tmurne, sumorne boje. Dapače, nakon 35 minuta vježbanja, konačno sam osjetila povratak energije. Nakon što sam provela dane i dane u mirovanju, pa u strahu od kretanja, pa u smanjenoj mogućnosti kretanja, ovo jutarnje vježbanje mi je bio pravi, pravcat Povratak.
Moram priznati da sam u tim fazama mirovanja često upadala u zamke nekih zlih misli koje su me u onoj nekoj prizemno čovječjoj slabosti tjerale na osjećaje zavisti prema ljudima koji se evo ovih dana vraćaju s kakvih takvih odmora. Trebalo mi je da shvatim kako to nije ništa drugo, doli zla zamka, jer, budimo iskreni, što ja uopće znam o svim tim ljudima? Što znam o njihovim povratcima? Skoro pa ništa. Isto kao i oni o mojima.
Duga
Nije samo moj povratak u kretanje, vježbanje, jednom riječju ponovno normalnije življenje, razlog mog dobrog osjećanja. Moram se ponovno vratiti onoj prijateljici koja mi je poslala poruku s dugom.
Naime, kako sam jutros shvatila da ponovno mogu raditi dosta vježbi, oholost mi je malo proradila, pa sam joj se pohvalila. Ona mi je nakon toga još malo nahranila ego, riječima da je taj moj povratak ta duga na koju se misli i da sam joj inspiracija za njenu aktivnost i vježbanje.
Ako je stvarno tako, e to me usrećuje. Aktivnost mi pruža zadovoljstvo, ali da je moja malenkost uspjela potaknuti nekoga drugoga, to me beskrajno usrećuje. To je nešto čemu se nikada nisam nadala niti priželjkivala. To je duga nakon kiše. To je Povratak.
Zahvalna sam Bogu, što mi ipak polako (zna On da mi treba malo duže da shvatim) otvara oči prema zahvalnosti ka svojim povratcima. Povratcima koji pripadaju samo meni. Za mene su nekako stvoreni. Problem je možda malo u tome što se moje želje i nestrpljivost često ne podudaraju s istinom koja mi pripada. Jedna od moćnih istina je upravo i jutrošnja poruka o dugi. Stvarno je točno da ako želiš vidjeti dugu, moraš najprije zavoljeti kišu. Nije lako, ali nije ni nemoguće.
„Svojim će te perjem zakriliti, i pod njegova ćeš se krila skloniti; istina njegova bit će ti štit i oklop.“ (Psalam 91,4)
Mirjana Krpelnik
FOTO: Harry Quan/Unsplash
