Prostor čežnje

Prostor čežnje

Nedavno slušam našu poznatu i moju omiljenu književnicu u jednom intervjuu. Potaknula me svojom rečenicom na razmišljanje što kada nestane čežnja… Znam da je to nekada najviše što mogu imati i onako ravnodušno svjesna toga, radujem se, unatoč svemu i bez obzira ispunilo se ili ne… okupira misli, hrani strast, potiče na aktivnost i ne da mira. Pitam se, što kada nestane ili se više ne producira ta čežnja nigdje. O bilo čemu/kome se radilo. To su oni dani i sati kada bi nešto promijenio i znaš da se to što ti odgovara ili je tvoje rješenje ili blagoslov, locirano na nekom mjestu, u nekom odnosu, na nekoj lokaciji ili pomicanjem nečega u drugačiji oblik.

Dođu tako dani kada to i možeš, ali ostvarenjem se razočaraš. Jer iskustvo ostvarenja željenog ne daje učinak o kojem si toliko sanjario, nego te ostavlja praznim i manjkavim za ono što je bilo tako  sigurno, povjerljivo i provjerljivo, tipa znaš da mi je to, bilo bi mi super… Ne mislim pri tom na nešto što bi se moglo kupiti novcem, nego je plod odluke o iskoraku u promjenu. I sva ta dinamika ide do ostvarenja, ali nema onog mesa koje bi tada grizao, ili žvakao, ni soka koji je životan…

I nakon par takvih iskustava, počinješ živjeti dan po dan, jednostavno sretan jer si živ, zdrav i ne boluješ ozbiljno. Ipak, ostaje ta praznina nesigurnosti u nedostatku nekih želja… jer čežnja je nevjerojatno produktivna i kreativna. Daje ti puninu života u izobilju, premda ništa osim nje nemaš. Nekako se s njom budiš ponosno, pokrećeš kotačiće promjena i voliš ju. Jer budi obilje emocija koje da nije nje, inače ne bi imao.

Ostvarenje može roditi nijemim gledanjem u pod i razočaranjem u obilju reciprociteta. I s tim treba moći živjeti. A i znati. Snaći se. Tada. Otprilike: to mjesto pružit će ti ono što želiš , reciklirat će proživljeno na zadovoljavajući način, to je ono što si želio, htio, nastojao i trudio se.

I onda nastupi izostanak. Svega toga. Nakon toga više želja nemaš kako god banalno zvučalo, nego želiš da si zdrav i sretan što dišeš i možeš puno toga. Danas. Čezneš i dalje, ali u toj čežnji više nema podvrsta koje bi uključivale neke velike promjene. Jer počinješ razumijevati da je tvoje ostvarenje daleko od ovozemaljskog, bez obzira na ulogu koja ti je dodijeljena. S čežnjom ili bez nje, živite kao da je sve što želite već ostvareno. Ostalima puno radosti i zdravlja. Bit će kako je najbolje, iako i suze morali pustiti. I čekati. Vrijedi. Svake sekunde.

Sabrina Pejić

FOTO: Marina Vitale/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.