Overdressed

Overdressed

Kada sam prije šesnaest godina otišla iz Hrvatske, nisam imala pojma što to znači biti „overdressed“.

Ne zato što nisam znala engleski. Naprosto zato što u krugu ljudi među kojima sam se kretala, nitko nikad nije bio „overdressed“. Pa čak i ako bi se to potrudio biti, teško da bi mu uspjelo. Ne u Hrvatskoj. Barem ne tada, 2003. ili ranije.

U ono vrijeme jedva smo skupljali za kavu i kartu do Zagreba. Kazalište je bilo luksuz. Kakvim smo se sve ludostima i mudrostima služili da koji put upadnemo na kazališnu predstavu, neću ovdje niti pisati.

Kako bi bilo tko, u takvoj situaciji mogao biti „overdressed“? Bili smo sretni ako smo bili „dressed.“

Tj. odjeveni. Tj. ne svaki dan u istoj majici i hlačama, onima koje je susjeda preprodavala iz Turske.

U ratnim i poratnim godinama, izvlačile smo mi djevojke tada, dugačke haljine iz maminih ormara kada smo htjele biti nešto posebno, furale smo se na hipije i punkere, a da smo i htjele biti šminkerice (što nismo, zaklinjem se!) bilo bi nam to puno teže, jer nije jednostavno biti „dressed“.

A oni neki drugi, s kojima se nismo baš puno družili, oni koji su bili neka „zlatna“ mladež, imali su i tada nekakve skupe krpice po sebi, ali „overdressed“ nisu mogli biti, jer u nas toga nikada nije bilo previše.

Nikada nisi bio previše ušminkan, nikada previše sređen. Nikad previše bogat.

Sjećam se kako mi je frend govorio tih godina kako po moru strankinje u discu odmah možeš skužiti po tome sto su u japankama. Naše cure nose štikle.

Ja sam mu morala vjerovati na riječ jer tih godina rijetko sam more vidjela, iako sam živjela u Zagrebu, puno bliže moru nego što sam to sada, u Njemačkoj.

No otkako sam u Njemačkoj, more vidim svake godine. „Kako to? Kako to? Nije nam jasno……“, pjeva onaj naš talentirani pjevač kojem sam zaboravila ime, jer slabo pratim našu scenu ovdje u Njemačkoj. Ali onaj, zaista talentirani tip, što kasnije u refrenu kaže da ga netko sabotira i protiv njega lobira. Pa se pita je li to Vlada, masoni ili možda Srbi.

Genijalan lik.

Pustila sam ga i ekipi ovdje na You Tubeu, premda sam morala simultano prevoditi tekst. Ali skužili su. Smijali su se. Morala sam tekst samo i prilagoditi. Pa sam umjesto Vlade, Srba i masona spomenula im muslimane, izbjeglice i Pegidu.

To su skužili. Imaju i oni svojih problema.

U ono vrijeme, prije šesnaest godina, muž i ja otišli smo u Kanadu. Nismo otišli trbuhom za kruhom. Muž je išao na postdoktorski. Taman je doktorirao fiziku u Njemačkoj i priopćio mi da ima jedna super znanstvenička grupa u Kanadi, gdje rade super tipovi, genijalni znanstvenici. Posjetio je i Kanadu i pričao mi kako su ljudi jako ljubazni, kako je genijalno tamo, idemo!

I otišli smo. Bila sam super uzbuđena upoznavati nove ljude, razne kulture, jer kad živiš u Kanadi, to ti je kao da živiš u svakoj zemlji „po malo“. Ekipa je odasvuda. I meni je to totalno cool.

I tako jednog dana pozvao nas mužev šef, ugledni znanstvenik svjetskog glasa k sebi doma na popodnevno druženje.

Bila sam totalno uzbuđena. Odjenula sam svoje najljepše ruho. Svileni kostim s dugom suknjom. Svila koju mi je svekrva donijela iz Indije. To sam si dala šivati još u Zagrebu.

Kupili smo i veliki buket cvijeća. I stigli pred predivnu kuću muževog šefa u Ottawi. Njegova žena otvorila je vrata. Bila je presretna sto smo donijeli cvijeće. Njen muž rijetko joj poklanja cvijeće, rekla je uz osmjeh.

Ušli smo u kuću. Pomislila sam da smo možda uranili. Žena je bila odjevena jednostavno. A onda je došao on, veliki znanstvenik svjetskog glasa, odjeven u obične kratke hlače i bijelu potkošulju. Da, zbilja. I onda su se svi skupa sjeli „po turski“ na pod. Teško sam ih mogla pratiti u svojoj dugačkoj, svilenoj suknji. Dobar izgovor bio je taj što sam bila trudna. Pa sam fino dobila stolac za ljuljanje.

Shvatila sam vrlo brzo. „Overdressed“. Lako ti se dogodi u Kanadi. Ali nije to ništa spram Njemačke. Ništa spram Saske. Dresdena. Gdje smo doselili tri godine kasnije i odakle vam ovo pišem.

Dakle, sve moje štiklice, svilene haljine, šarene ogrlice, mogla sam spremiti duboko u ormar.

Nisam odmah. Nekoliko puta sam se čak i potrudila. Ali nije mi se dalo vječno odgovarati na pitanja što je danas i što slavim. I dokazivati da nisam Ruskinja.

A vjerujte mi, za hrvatske pojmove, nisam nikakva šminkerica. Naprotiv.

Mama mi nije vjerovala kad sam joj rekla da učiteljice u školi i tete u vrtiću ni na poslu nemaju niti malo šminke na licu.

Ma daaaaaaaj……. Ne, nemaju! Ma barem malo maskare, i ono, ruž u boji mesa! Ne, mama, nemaju.

Nisam joj odmah htjela reći da su često sijede i „neofarbane“ u četrdesetima. Ma, i u tridesetima.

Niti to da su često tetovirane i imaju piercinge na obrvi ili usnama.

Ostavila sam to kao iznenađenje kad me posjeti. Neka se sama uvjeri.

Brzo sam odustala od čipkastih haljinica za malenu kćerkicu za proslave rođendana. Ok, trebalo mi je par godina.

Na rupe na čarapama još nisam pristala. Još uvijek ne kupujem djeci „second hand“. I riskiram da me popljuju kad obuče neku Desigual majicu.

Nisam se sasvim prilagodila. A zašto i bi? Ali, sto je previše, previše je, rekla mi je moja nova prijateljica Nina neki dan.

Ninu sam upoznala prošlog ljeta online. Preko neke grupe „international friends“ na Facebooku.

Tamo se svi stranci upoznaju, traže savjete svih mogućih vrsta pa čak traže i prijatelje.

Kako sam već dugo u Dresdenu, više od desetljeća, nisam više aktivna u toj grupi. Imam svoj krug prijatelja, dobro sam integrirana u društvo, što bi se reklo. No zapela mi za oko Ninina objava. Jer pisala je na engleskom i tražila prijatelje.

Bilo mi je nekako žao. Dolazi iz Srbije. Nema nikog s kime bi mogla pričati na materinjem jeziku. Nemam niti ja, nisam gotovo nikad niti imala u posljednjih 16 godina. Ljudi iz Hrvatske baš i nije bilo u ovim istočnonjemačkim krajevima kad sam ja bila došla. Upoznali smo samo jedan par koji se vrlo brzo odselio u SAD.

Odavno mi je njemački postao jezik svakodnevice. Ali kako sam sve to prošla, suosjećala sam s Ninom.

Odlučila sam joj se javiti i napisala joj da meni može pisati i na srpskom jer ja sam iz Zagreba.

I pisala je. Odmah. Vrlo brzo smo se sprijateljile. Iako je malo tih zemalja na svijetu iz kojih nisam baš nikoga upoznala u zadnjih šesnaest godina inozemnog iskustva, iz Srbije nikad u životu nisam upoznala nikoga.

Tim više je Nina bila zanimljiva.

Nadala sam se da neće morati prolaziti ista ona „overdressed“ iskustva kao i ja. Ali uzalud.

Lijepo sam je upozorila. Nije mi htjela vjerovati, kao sto možda nećete moći niti vi, dragi čitatelji.

Naime, htjela sam je upoznati još s nekim ženskama tu u Dresdenu. I tako, kad me Katharina, moja dobra prijateljica Norvežanka pozvala u restoran na rođendan prošli vikend, pitala sam je mogu li povesti i Ninu.

Naravno, veselo je odgovorila.  Katharina je waldorfska učiteljica. Dakle, Skandinavka plus Waldorf plus živi isto kao i ja, više od desetljeća u Dresdenu. Iskusnom dosta pa prokljuvi „dress code“. Ali ne i mojoj Nini iz Srbije. Ne bi bilo niti bilo kojoj mojoj drugoj prijateljici iz Hrvatske. Osim možda onim nekima koje su išle u Močvaru. I ostale se furati na Močvaru.

Lijepo sam joj rekla. Upozorila je. Opisala joj situaciju. Jok.

Ušla je u tramvaj u štiklama i predivnoj haljini- košulji.

Pa svak’ se ima pravo oblačiti kako hoće, zar ne?

Ima. Čvrsto stojim iza toga. Jer ja sam prije svega za toleranciju. I to mislim ozbiljno. Ali nekada čovjeku zbilja može biti neugodno. Pogotovo kad i sam primijeti da je „skockaniji“ i od slavljenice.

Dok su naše prijateljice Njemice skidale sa sebe kacige (jer sve su stigle biciklom), kabanice i ostalu opremu, moja Nina je bliještala u svojoj divnoj haljinici i štiklama.

I neka je. A ja? Ja sam izabrala umjerenu varijantu. Tek toliko malo vise šik da se mogu praviti važna kako smo mi, Hrvatice, zgodne i lijepo uređene ženske. Nek’ se zna.

Helena Pavičić

FOTO: Julian Dufort/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.