Koja smo mi gamad postali! Gamad koja odgaja svoju djecu da bude gamad kao što smo mi sami! Stoka sitnog zuba! Bešćutna bića čija je usporedba sa stokom, uvreda za samu stoku! Stoka koja se odgaja da misli samo na sebe, svoj status u društvu i svoje vlastito preživljavanje! Sram nas može biti, da, nas roditelje! Sram nas može biti zbog vrijednosti koje prenosimo na svoju djecu!
Čitam, dakle, u utorak, priču koja se proširila društvenim mrežama: bogataška djeca izolirala siromašnog dječaka u vrtiću. Da, u vrtiću! Jedan je sin političara, jedan sin suvlasnika osiguranja, jedan menadžer sportaša….. Siromašni dječak sin je samohrane majke. Vrtić je, naime, organizirao zabavu, a djeca su od kuće trebala donijeti najdražu igračku. Četvorica dječaka iz grupice su donijela nekakve skupe robote, dok je peti dječak je donio stari, maleni autić.
Teta je vidjela da se dječak igra sam u kutu i plače, a da nije sa svojim prijateljima. Došla je do njih četvero i pitala ih zašto. Odgovor djece od nekih četiri do pet godina je bio: „On je siromašan i mi se ne želimo igrati s nekim tko je siromašan!“, piše u tekstu koji je objavio Zagreb.info.
Ono što me zgrozilo i podsjetilo u kakvom nakaradnom društvu izokrenutih vrijednosti živimo je da roditelji bogataške djece ne vide problem u tome. Na zajedničkom sastanku na kojem je psihologica okupila roditelje dječaka, bogataši su ustvrdili da nema nikakve potrebe da se druže, s obzirom na to da je siromašni dječak „očito daleko ispod njih“. „Njihov odgovor je bio: „Zašto vi tjerate naše sinove da se druže s nekim tko očito je daleko ispod njih? Tko neće ići u privatne škole?“ Samohrana majka tog siromašnog dječaka je šutjela“, piše dalje.
Čitam i ne vjerujem. Svi se rađamo jednaki i svi bi trebali imati jednake šanse. Ali nemamo. Realnost je takva. No, ne bi trebali djecu odgajati da su manje vrijedni oni koji nemaju. Jer nisu. Jednako smo vrijedni, jedino nemamo jednake šanse.
No, ispod koga je on zapravo, ispod čijeg nivoa? Ispod ljudi kojima je jedina vrijednost novac? Kojima je bitno koliko imaš, a ne kakav jesi? Kojima ništa ne znače ni dječje suze?
Legendarni psihoanalitičar i filozof Erich Fromm davno je opisao takve u svojoj knjizi „Imati ili biti“.
„Ako se moj osjećaj identiteta temelji na onome što imam, na posjedovanju, ako mogu reći „Ja sam ono što imam“, onda se nameće pitanje što sam ja ako izgubim ono što imam?“, izjavio je Erich Fromm u intervjuu iz 1976. godine, povodom objavljivanja spomenute knjige.
Odgovor se nameće sam od sebe – bez posjedovanja roditelji iz ove priče su ništa. Posve bezvrijedna bića koja nimalo ne oplemenjuju ovaj svijet, štoviše i ovako imajući, čine ga ružnijim mjestom za život.
Takvima stjecanje stvari, društvenog položaja, pomodnih stavova i mnogobrojnih površnih odnosa pružaju lažnu sigurnost i stvaraju iluziju da čovjek vrijedi onoliko koliko ima. Stav da ono što imamo određuje ono što jesmo neminovno se rasplinjuje u nekom životnom periodu, upozorava Fromm. Tada možemo samo naricati kako smo glupi bili i na što smo potratili svoj život i život svoje djece!
Iva Kozarac
FOTO: Annie Spratt/Unsplash
