Prezirem roditelje koji svojoj djeci sve brane u ime nekog višeg cilja, apsolutne poslušnosti, apsolutnog reda. Često se pitam kakvi su ti pojedinci koji zahtijevaju apsolutni red i apsolutnu nepogrešivost od jednog malog bića koje se tek uči živjeti. Toleriraju li oni sebi pogreške ili je u pozadini svega nastojanje da sebi omoguće ugodan život u kojemu ih nitko neće ometati. Ako je, i kada je u pitanju ovo drugo, ne nalazim to manje štetnim nego kada roditelji djetetu uvale mobitel da ih ono ne bi ometalo.
A dijete je došlo na ovaj svijet da nas omete. Prije svega u našoj sebičnosti.
Sjedili smo tako prije nekog vremena u jednom restoranu. Neki mladi čovjek bio je tamo s povećim društvom bez djece. Mi smo bili s djetetom. Ono je, da se razumijemo, pristojno sjedilo za stolom i jelo s nama.
Taj mladi čovjek, od nekih 30 i kusur godina, bio je najglasniji u društvu. Poprilično glasan, štoviše. Toliko glasan da nitko u restoranu nije imao potrebu pričati. A da je i htio, nije ni mogao.
Iako je došao bez djece, na sav se glas hvalio svojim odgojem. Tako smo saznali da njegova djeca ne mogu „visiti“ na mobitelima, a usput smo i doznali što on misli o roditeljima koji djeci dopuštaju mobitele u prevelikim dozama. Ništa dobro, naravno. Saznali smo kako i on, savršeni roditelj, motivira djecu za sport. Saznali smo kako su njegova djeca, djeca savršenog oca, jako poslušna, i nema tolerancije neposlušnosti. Ali saznali smo kako njegova djeca nemaju što razgovarati s odraslima, kako nema nikakvog razgovora. Kako u društvu odraslih moraju šutjeti.
I dok mu sve prethodno priznajem, iako je tu riječ o samoživosti jer se zaista uspješni ljudi toliko ne hvale i ne razbacuju, a i pitanje kako netko tko svojim govorom ometa sve prisutne u restoranu može biti dobar uzor, preko ovog posljednjeg ne mogu mu preći.
Poštovanje prema odraslima ne iskazuje se šutnjom. Djecu se ne ušutkuje. S djecom se razgovara.
Mi čak štoviše s djetetom razgovaramo kao s odraslom, sebi ravnom osobom. Jer to ono jest. Dijete je ravnopravno odraslima, ono samo za razliku od odraslih traži veću pažnju, usmjeravanje i podršku. I upravo zato da bi se dijete moglo usmjeravati s djetetom se razgovara, u svakoj situaciji. Da mu kasnije država ne bi morala propisivati kako mora uspostaviti međugeneracijsku solidarnost, djetetu se dopušta komunikacija s ljudima različite dobi. Dijete uostalom tako širi horizonte, obogaćuje se znanjem i iskustvima i ima pravilima neograničen pogled na svijet.
A ta suluda pravila o nepričanju u društvu odraslih su tu ionako da dijete odrasle ne bi ometalo svojim “dosadnim” pričama i kvarilo zabavu. Dakle iz čiste sebičnosti, a ne odgoja.
Započinjemo priču u restoranu s djetetom. Mladi čovjek se počeo osvrtati unezvijereno. Jako radikalno u njegovom je svijetu pričati s djetetom. Dijete je za njega kao vojnik: tu je isključivo da izvršava naredbe roditelja.
Osmijeh mi se vratio na lice. Prezirem roditelje koji djeci sve brane u ime nekog višeg cilja, u ime odgoja. Pogotovo razgovor.
Iva Kozarac
FOTO: Alter