Svatko se u trenutku slabosti utječe nekoj jačoj sili, nekom Bogu-ocu kad ga život satre i kad mu treba podrška. Ma nije u Bogu stvar! Stvar je u povjerenju. Jer, povjerenje je jedna od najljepših stvari u životu. I ne postoji samo od sebe. A kada čovjek izgubi povjerenje u drugoga, e to je stvarno stresno.
Izgubljeno povjerenje
U kakve ljude mogu izrasti djeca koja osjećaju da ne mogu imati povjerenja u vlastite roditelje? U paranoike s predispozicijom za nešto mnogo gore. I onda još, kao da to nije dosta, moraju naporno raditi na sebi više od pola života da bi to nadoknadili i popravili ono što bi bilo normalno i prirodno da imaju ugrađeno u svoju dušu. Govorim o onima koji su prošli dobro – koji su uspjeli popraviti stvar. Koji ne bježe i svjesni su. Treba za to hrabrosti: Preboljeti svoje dječje srce.
A što kad izda netko s kime sam dijelila doslovno sve: krevet, stol, smijeh i suze, čiju sam djecu nosila pod srcem? Što kad se takva osoba promijeni u neku sasvim drugu i svjesno laže sve vrijeme? Šok, nevjerica, ljutnja, tuga … Sve to dođe i prođe, ali tek pred sam kraj dugotrajnog mučenja lažima. Nakon bola toliko dugog da i ne znam kako već godinama živim sa zadržanim dahom. Polagano otpuštam, još pažljivije udišem. I nikada do kraja. Previše boli.
Vraćanje povjerenja
Ne tražim ja Boga. Mene muči povjerenje. Jer razmišljam o ponovnom poklanjanju povjerenja nekome, Bogu samo na primjer. Zato što za Njega svi kažu da je nepromjenjiv. Kažu da je s čovjekom uvijek onoliko koliko je ovaj spreman na to.
Ne trebam ja Boga da mi kupi ormar. Ni da mi kaže da lijepo izgledam. Ne trebam Boga da izađe sa mnom na večeru ili da mi pričuva djecu dok sam u kazalištu. To su sve stvari za koje mi On nije nužan. Ali vratiti mi povjerenje – eh, za to mi treba. I možda ću baš izabrati Njega da mu vjerujem. Za početak. Za prvih sto godina. Čula sam da je to za Njega ionako prava sitnica.
Zorica Krističević
FOTO: Jelena Oberman/Alter
