O očima kao organima vida i vidu kao osjetilu i njihovoj potrebi u svakodnevnom životu, nije potrebno previše govoriti. Jedino je problem što mi, koji normalno vidimo i koristimo se vidom svaki dan, isti taj vid uzimamo, kako se to u narodu kaže, zdravo za gotovo. Normalno nam je da vidimo kamo hodamo, da sve pročitamo, ispasiramo boje…
Tamna zavjesa
Opće poznato je da je jedan od prvih simptoma MS-a upravo problematika povezana s očnim živcem. Na početku je to uglavnom prolazno. Tako je bilo i kod mene. U nekoliko navrata sam ispred lijevog oka imala senzaciju gledanja kroz tamnu zavjesu. Kome god to prepričavam, uz uvjet da to nije iskusio, malo me čudno gleda jer si zapravo to ne može baš predočiti. Meni nije čudno kada mi netko govori o toj senzaciji. Meni je danas čudno kako su se neki liječnici tome čudili. Ne svi naravno, ali jedan dio da. Nevjerojatno mi je da je toliki broj oboljelih od MS-a u RH, a ima nas registriranih preko 6000, a neki liječnici se čude tzv. vidu kroz zavjesu. Čak je i dr. Google čuo za to i navodi taj simptom kao čest početak MS-a.
Srećom, uskoro sam bila upućena od izvrsnog liječnika ka drugim izvrsnim liječnicima koji su u najbržem mogućem roku, koji u HR znači pokoju godinu, povezali o čemu se radi.
Tako ja danas, zahvaljujući medicini ponovno dobro vidim. Koliko je to moguće uz tzv. optički neuritis koji s vremena na vrijeme samo neobjašnjivo zamućuje sliku. Također nemam 100% jednaki intenzitet boje na lijevom i na desnom oku, ali to sve skupa samo zvuči ovako strašno. Realno gledano, ja danas dobro vidim. I beskrajno sam zahvalna na tome.
Što se tiče ušiju i sluha, jedan vrlo vrlo maleni broj ljudi ima problem sa sluhom koji bismo povezali s MS-om. Zašto ih onda uopće spominjem?
Spominjem ih zato da naglasim važnost slušanja i gledanja u ostvarivanju adekvatne komunikacije. Ušima bi trebali slušati sugovornika, a očima nadopunjivati ostatak neverbalne komunikacije.
Čitanje misli
Nedavno smo na jednom kongresu imali predavanje jednog psihologa, koji je govorio razne stvari, neke su bile pametne, iz nekih je malo izvirivala superiornost, ali kao kod svakog predavanja, najčešće te makar koja rečenica dotakne. Dotakne te tako da počneš malo više o njoj razmišljati. Tako je mene dotakla rečenica, da neki ljudi kao neki svoj odgovor na bolest ili stres koji ih je snašao, očekuju od drugih ljudi da im čitaju misli. Što više o tome razmišljam, sve više životnih primjera nalazim.
To je stvarno malo neobično zašto i kako dođe do te potrebe, ali činjenica je stvarno ta, da sada kada razmišljam malo u nazad, često sam imala potrebu da mi netko pročita misli i napravi nešto za mene što će me razveseliti. To sam nekako priželjkivala, a da pri tome nisam upotrebljavala niti jednu vrstu komunikacije.
Oči i uši
Kako mi je to danas smiješno. Da ne velim, bedasto. I iskreno, nisam sigurna što me točno tjeralo na takvo ponašanje. Možda sam se jednostavno osjećala ugroženo od napada MS sustanarke, pa sam potajno priželjkivala tretman dojenčeta kojem majka koja ga voli i te kako čita misli i pokušava ga utješiti na sve moguće načine.
Kako god, drago mi je da sam se uspjela izdignuti iz te potrebe čitanja misli pa nastojim svoje sugovornike tjerati da koriste oči i uši u našoj komunikaciji. Ipak je tako jednostavnije.
Makar, nekako imam osjećaj, da moj suprug usavršava i tu vještinu. Vještinu komunikacije čitanja misli.
„Nije važno činiti velike stvari, već male stvari s velikim srcem.“ (Sv. Majka Terezija)
Mirjana Krpelnik
FOTO: Andrii Podilnyk/Unsplash
