Postalo je popularno žaliti se na djecu ili veze

Postalo je popularno žaliti se na djecu ili veze

Postalo je popularno žaliti se na veze ili, ako imaš djecu, obavezno se moraš žaliti na djecu. Kukanje, žaljenje, negativa…iz tog izrasta današnji humor. Uspješni blog. Ili vlog ( u prijevodu: video blog)

Stvarno nemam potrebu negativno pisati o svome mužu ili djetetu. Ne zato što ništa negativno ne bih mogla naći, nego zato što bi mi žaliti se na njih, zapravo govorilo da nešto opako griješim u svojim životnim izborima. Jer sama sam odabrala svog životnog partnera, sama sam odabrala biti majka.

O prošlim vezama

Mogla bi ja doduše, pisati o prošlim vezama, ali žaliti nad prolivenim mlijekom, nije mi nešto napeto. Uostalom, većinu veza sam već odavno zaboravila. Da je bilo nešto vrijedno pamćenja, zapamtila bih. Sigurno.

Mislim, zapamtila sam ja prigovor mog bivšeg dečka kako mu „sestra ne kuha raznoliko kao mama“. Zapamtila i izbrisala ga iz života. Ne samo da je očekivao da mu sestra, zato što je žensko, mora kuhati i to „raznoliko kao i mama“, nego je sestra u isto to vrijeme dok mu je kuhala „neraznoliko za razliku od mame“ spremala i teške ispite na fakultetu.

Ali, princip je u mome životu je takav da ako imaš potrebu žaliti se drugima, nešto s tobom opako ne štima. A budući da je to postalo opće mjesto, nešto s ovim društvom opako ne štima. Žaliti se stalno zapravo je znak da mi sami nismo sposobni nositi se s problemima.

Problemi su tu da se rješavaju. Prije svega u dva oka. Tražiti od prijatelja ili društva da ti budu bračni ili psihološki savjetnici, vječno se žaliti, kukati i zapomagati je neodgovorno. Neodgovorno jer selo ti nikad neće pomoći kao što ti netko stručan može. Štoviše, često ti može i odmoći. Krivim savjetima, bapskim pričama, time što će ti ići niz dlaku iako je možda baš u tebi problem.

Nemam se na što žaliti

Iskreno, kada pravo i promislim, ja se i nemam na što žaliti. Ne mogu primjerice reći: „Dijete mi je danas ispilo sve živce“ Jer nije. Ili: „Muž je došao doma s posla, sjeo ispred televizora i zaspao“. Jer nije.

Ima i drugačijih priča. Ima i priča u kojima su majke strpljive s djecom, ma kako naporna bila, i priča u kojima muževi itekako kuhaju, peru suđe i nisu pretplaćeni na kauč, novine i daljinski upravljač.

Iva Kozarac

FOTO: Omar Prestwich/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.