Pitaju me, postojiš li. Za mene da. U svakom trenutku i nazovi slučaju – ti si tu. Napuštena ili ostavljena, prihvaćena ili odbačena, znam da za mene uvijek izabereš najbolje. Bez obzira plačem li na to ili se smijem. Jer Ti vjerujem. Najviše ti vjerujem da me ljubiš i da si veći od svega sto moj mozak može nadograditi kad je naizgled bezizlazno. Hvala Ti za dar da ne moram okrivljavati nikoga za svoje nevolje. I vjeru da se iz njih može izići ako vjeruješ. To nije ona vjera u odluci, nego moja stvarnost života, ovdje i sada. Duboko poštujući svačiju muku (svakome njegova najveća) molim te za snagu. Da ne odustanem od sebe i onih koje volim. Daj mi snagu da volim i prihvaćam sve koji me mrze i ne znaju što bi sa svojim životima. Takvi su me uvijek o sebi, naučili najviše. Hvala ti što puno toga ne znam. Jer znaš kako se kaže, što se ne zna ne može ni zaboljeti.
Hvala ti što puno toga želim saznati i što je ta želja neovisna o mojim planovima i htijenjima, a često nadilazi onu ljudsku radoznalost koja zadovoljenje dobije u žrtvama okolnosti kojima je naizgled teže. Ali, prihvaćam da Ti jedini znaš tuđe smjernice i da te zanima jedino konačni ishod. Ovog bivanja, preživljavanja i borbe.
Jer živjeti se može jedino u punini. Ne sebe, nego onog bezuvjetnog što tako usmrti vlastiti ego da se više i ne prepoznaš. Nevjerojatno olakšavajuće za sve one koji znaju onu temeljnu svrhu i razlog i koji iz povijesti uče svaki dan. I nije im kriva. Kako je lijepo živjeti kad znaš da ti nitko nije ni za što kriv.
Sabrina Pejić
FOTO: Robert Oberman/Alter
