Pas je bio svijetlo smeđ s bijelim pramenovima. Rekli su nam da je maltezer… ja bih ga, sudeći po dugoj dlaci, prije nazvala perzijaner. Zvao se Rafo. Valjda po onom čupavom klincu s TV-a i to mi se činilo u redu. Prva mu je prišla Enka. Mazila ga je, tepala mu. A onda se obratila njegovim vlasnicima: koliko je pas star, zašto ga drže vezanog u dvorištu, da li je cijepljen, voli li se kupati. Mladi vlasnici su ljubazno odgovarali: pas je navikao živjeti unutra, ne penje se na namještaj, voli se kupati , obožava djecu. Oni su dobili prinovu i ne mogu ga više držati u kući, a vezan na lancu pati. I tako, oni bi ga dali uspavati.
Pas je završio u kadi
Pas je završio u mom krilu na suvozačkom sjedištu Toyote. Imao je onaj pseći miris koji ne znam opisati, u svakom slučaju intenzivan. Došli smo do mog stana i uveli psa unutra. Enka je rekla da ga moramo odmah okupati. Nisam se usudila pitati kako. Dohvatila ga je i ubacila u moju kadu. Samo mi je preko ramena dobacila:
«Dodaj mi pseći šampon!“ uključila tuš i smočila psa.
Onda je tražila da začepimo kadu. Ja to nisam željela. Neka ta pseća voda odmah nestane iz moje kade. Ali, naravno, kada je ipak začepljena. Voda je bila crna, a pas je postao bijel sa smeđom mrljom na desnom bedru. Moja prijateljica ga je zdušno šamponirala: šapu po šapu, pa mali repić, pazi da mu ne smočiš uši, dodaj još malo vode, nisi dovoljno zapjenila … kao da ima malo dijete u kadi. Našla sam staru kuhinjsku krpu pa smo ga obrisale.
Pravi pas
Nakon ručka, kasno popodne, krenula sam do Novih dvora da prošećem psa. I počela se osjećati zbilja glupo. Ako bih ikada željela imati psa, onda bi to morao biti pravi pas. Njemački ovčar, na primjer. Velik je, smiren, opasan, pametan. Umjesto toga, kao da šećem mačka na lancu. Svejedno, mame s dječicom bi zastajale kraj nas, a djeca bi govorila ‘vau vau’ i smijala se. Jedan stariji par zastao je da ga pomiluje i da mu se divi: „Kako je krasan, blago vama“.
U parku se počeo čudno ponašati. Zastajao je, gledao me, vukao zubima za nogavicu trenirke, dizao se na zadnje šape. Na kraju sam ga digla i ponijela u naručju. I nisam pogriješila. Njegove su noge daleko kraće od mojih. Kad smo se vratili u stan pokazao je svoju zahvalnost. I da je pametan za jednog psa.
Zahvalnost
Nakon što se napio vode, nije se više odvajao od mene. Dok sam sjedila za stolom on je spavao kraj mojih nogu. Ako bih ustala iz bilo kojeg razloga, Rafo je odmah bio budan, hodao tik uz mene i gledao me upitno i privrženo. U sobu u kojoj spavam nije ulazio, jer sam mu na vratima rekla „ne“. Nije taj Rafo tako loš pas. Mada je velik poput osrednje mačke. Pitam se zašto ljudi ponekad nisu tako jednostavni. Da na ljubaznost odgovore ljubaznošću. Na povjerenje povjerenjem. Na uslugu zahvalnošću. I ostanu što jesu. Čemu druge dovoditi u zabunu?
Čini mi se da pse više neću procjenjivati po izgledu. Već sutradan ujutro nije mi bilo neugodno prošetati malog, čupavog Rafu ulicama Zaprešića. Tko zna, možda to uskoro učinim i s ponosom?
Zorica Krističević
FOTO: Jamie Street/Unsplash