Onako kako želim

Onako kako želim

Svi smo mi sigurno puno puta rekli sebi ili drugima riječi : „Onako je kako ja želim i nikako drugačije.“ Ponekad smo si to rekli zato što se možda neke stvari nisu odvijale točno onako kako smo si možda zamislili, pa smo zapravo na neki način opravdavali stvari koje su se tako, malo drugačije razvile.

Ponekada si to kažemo prije donošenja nekih važnijih odluka pa onda nerijetko i tvrdoglavo tjeramo svoje mada već odavno nismo u pravu.

No, što uopće znači razvoj situacije prema našim željama?

U mom životu, a pogotovo od kada sam shvatila da mi moja MS sustanarka ostaje, život po onako kako ja želim, često mijenja svoju konotaciju. Nekada sam si život po mome zamišljala uz obitelj, posao koji volim, dovoljno novaca za preživjeti, koji puta za otići na sladoled, možda kino, imati auto, prijatelje… I jesam, radila sam, dovoljno zarađivala, imala auto, no dosta sam bila zauzeta , pa mi onaj drugi dio, koji se ticao društvenog  života i zabave, barem sam tada tako mislila, nije bio zadovoljen onako kako sam ja to željela.

Dugo sam radila posao koji volim, no sada sam silom prilika neko vrijeme na bolovanju. Tako da evo, već jedan dio onoga kako želim, pada u vodu. I vuče još neke za sobom. U svakom slučaju se dešavaju promjene. Zanimljive promjene. Tako sada imam definitivno više vremena za odlazak u kino ili kakvo drugo druženje, ali ne radim. Ne zarađujem u potpunosti kako sam si zamislila. Imam više vremena ali živim s manje novaca. Pa zapravo opet ne živim kako sam si zamislila.

E sad, ili se život voli poigravati, ili je očekivanje da će ti se život odvijati onako kako si zamislio zapravo blago rečeno lijepim hrvatskim izričajem – bedastoća.

Život se definitivno voli poigravati s nama, tu nemam ni najmanje sumnje. Tako se pitam da li je bolje tvrdoglavo nastaviti živjeti onako kako si zamislio, bez obzira na ishod ili promijeniti životne želje. Kod mene se definitivno mijenjaju životne želje. Ne samo da se mijenjaju, nego si iz današnje perspektive neke stvari više niti ne mogu zamisliti. 

Tako se dogodilo da od nekadašnjih želja za beskrajnim lutanjima po silnim prodavaonicama nekog shopping centra, danas više žudim za mogućnošću šetnje do tog istog shopping centra. Želja za kavicom u njemu je i dalje ostala, samo sada ju želim popiti sa svojim suprugom koji je  sa mnom išao do tamo, a tada sam je voljela popit sa svojim prijateljicama nakon zamornog šopingiranja. 

Što se tiče auta, imamo ga i dalje, jedino ga ja manje vozim. Čak mi je i tu, vjerojatno s obzirom na okolnosti malo želja splasnula, a povećala se ona da budem vožena.

Također se češće javlja i želja za vožnjom bicikla koju ponekad malo sputava strah od pada, ali bitno da ta želja ne jenjava.

Također se promijenila potreba kupovine odjeće, obuće i kozmetike. Nekada sam mislila da baš moram imati odjeću ili obuću određene marke, brdo dobre i skupe kozmetike. Pa sam si voljela odvojiti za takve stvarčice, jer su mi one omogućavale život kakav želim. Danas mi kupovina udobnih trenirki, tajica i sportskih, višenamjenskih badekostima predstavlja život kakav želim. Što se tiče kozmetike, apsolutno sam izbacila ono što mi više ne treba ili vrlo malo treba jer sva ona šminka koja je predstavljala nekadašnji život koji sam željela, danas se ne uklapa previše.

Jedino su lakovi za nokte ostali konstanta. Njih ne dam. Lakovi svih mogućih boja bio je i ostao stvarni život kakav želim.

Kasni, cjelonoćni izlasci, uz puno buke, glasne muzike i dima već spadaju polako u onu kategoriju koju danas ne shvaćam zašto i kako je mogao biti život kakav želim. Danas želim vrlo birano društvo, uz eventualnu finu butelju bijelog vina i krevet oko ponoći.

Glasnu muziku je definitivno zamijenio glasan, oslobađajući i nesputani smijeh tog mog vrlo biranog društva.

Kada malo bolje razmislim, izgleda da ja stalno zapravo živim život onako kako želim. Mada, uspjela sam se uvjeriti da inzistiranje na životu kojeg sam u glavi stvorila kao baš onaj kakav želim, nema previše smisla. Štoviše, može djelovati frustrirajuće, stvarati nervozu, a potpuno bespotrebno.

Puno je bolje samo živjeti. „…Slijep sam bio, a sada vidim…“ (Ivan 9,26).

Mirjana Krpelnik

FOTO: Blubel/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.