Kao mala voljela sam se igrati autićima. Jednom, prilikom posjeta Botaničkom vrtu u Zagrebu, omiljeni crveni autić pao mi je u jezerce s lopočima, pa sam neutješno plakala tražeći da isuše jezerce. Bilo mi je posebno žao jer je to bio jedan od onih rijetkih autića u to vrijeme kojima su se mogla otvoriti sva četvora vrata.

Moj sin nije nikad pokazivao takvu fascinaciju autićima, što mi je pomalo žao. Voljela bih doma imati kolekciju malih replika pravih automobila svih marki, ali malo je neprimjereno da ja sebi, s četrdeset godina, kupujem skupe dječje igračke.

Voljela sam se s dečkima igrati i rata, borili smo se ulica protiv ulice i bilo nam je beskrajno zabavno. Jer bili smo djeca kojoj nitko iz straha da ne bi zbog toga promijenili spol, nije branio ništa, niti jednu dječju igru. Naši se roditelji time nisu nimalo zamarali.

Moj brat se igrao s mojim lutkicama i pritom mi ih masu uništio. Jer je njegov pojam igranja s lutkicama bio malo drugačiji od mog. On si je, naime, umislio da je liječnik, pa je vršio operacije nad njima.

Ne tako davno, jednoj sam djevojčici kupila vlakić s tračnicama za rođendan. Ona se razveselila, ali su svi odrasli, uključujući i njezine roditelje ostali u vidnom šoku. A kupila sam joj zato što, kada je bila kod nas, nije se prestajala igrati s istovjetnom igračkom moga sina.

Nećaka mi je, kada je odrasla, priznala da joj je kao djetetu bilo izrazito krivo što su dečki dobivali legiće, a ona nije. Sada su izmislili i legiće za djevojčice, kao i one neutralne, pa je ta nepravda, donekle, ispravljena u novim generacijama.

Zašto nekim odraslima danas smeta kada ne marimo za društveno nametnute uloge i standarde, dok naši roditelji 70-ih i 80-ih na to nisu uopće obraćali pažnju?

Možda je stvar i u kampanjama koje su sve agresivnije i od strane onih koji tvrde da bi djecu trebalo odgajati rodno neutralno, kao i onih koji tvrde suprotno. Ovi potonji, zadnjih godina postali su poprilično smiješni, a njihov strah – karikaturalan.

Građanska inicijativa „Istina o Istanbulskoj“ tako ovih dana tvrdi kako se rodna ideologija počela polako, ali nesmetano uvoditi u obrazovni sustav. Pritom navodeći primjer kako se po hrvatskim vrtićima „dječake tjera da se igraju lutkama, a djevojčice autićima“. Također prigovaraju kako se „u vrtićima više ne govori pametna djevojčica, nego pametno dijete“.

Ne znam otkada bi briga za bebu, a time i igra s primjerice ćelavim bebama, bila rezervirana samo za žene. Ne bi li i muškarac trebao znati pridržati bebu i tako pomoći majci svoga djeteta?! Otkada su automobili rezervirani samo za muškarce? Ta i žene već odavno smiju polagati vozačke ispite i voziti. Takvo nešto zabranjeno je samo u radikalnim muslimanskim zemljama. Zašto dječaci ne bi češljali kose lutkicama ili oblačili barbike u različitu odjeću? Ta neki vrhunski frizeri i modni kreatori upravo su muškarci!

Odakle onda ovaj neokonzervativizam koji nam se na silu želi nametnuti i koji nas straši s dječjom igrom i običnim nazivanjem djeteta djetetom koje nije ništa drugo nego to da se ne pravi razlika među djecom? Nema mi ništa goreg od sijanja straha od strane posve marginalnih pojedinaca kojima se daje prostor u medijima iako su posvađani sa stvarnošću, i vrlo vjerojatno, vlastitim mozgom.

Nema mi ništa goreg, jer ima ljudi koji će nasjesti takvima, koji će se onda zgroziti kada njihovoj djevojčici poklonim vlakić, iako je upravo takvu igračku poželjela. Više nego barbiku u rozoj haljinici. Nije zbog toga nimalo manje djevojčica, niti će je bezazlena igra vlakićem učiniti dječakom ili zbuniti kako ti pojedinci insinuiraju. Niti će u budućnosti biti manje žena, ako se igrom slučaja odluči za zanimanje automehaničarke, a ne frizerke. Ili upiše strojarstvo, a ne učiteljski fakultet.

Stvarno mislim da je vrijeme da takvima kažemo dosta, jer nema ništa goreg nego djecu i ljude stavljati u umjetno izmišljene ladice, stvarati besmislene podjele, uloge ili tjerati u zanimanja koja ih ne privlače, i koja ne vole, samo zato što smatramo da su primjerena određenom spolu. Jer to je zlostavljanje, i to treba jasno reći.

Iva Kozarac

FOTO: Rain Wu/Unsplash