Ajde se makni… pokušavam se dogovoriti, prihvatiti, čekati, ali ti po svom… jednostavno nema kompromisa. Uzimaš i likuješ s osmijehom među redovima. Opet dolaziš redizajnirana i boraviš među onima koji ti se redovito čude… zar baš njima? Ma nemoguće… Pa do jučer je sve bilo lijepo, udobno i bez naznake da bi strefila ikoga. Uh, koliko je kroz tebe proći da se shvati… gledam i danas ljude koji pokušavaju oduprijeti se tvom naumu, a ne uspiju… jer te ne žele upoznati. Zovu to ovdje strah, a nekad i oholost u odijelu „meni se to ne može dogoditi“. Inače ta odijela, draga boli, obučemo samo da ti umaknemo. Jer ne znam, jer ne mogu i jer se ne usudim… jer iz mene vrišti nepravda u svim svojim oblicima koje ti svejedno preuzmeš… bojala se ja ili borila, u ovom maratonu zvan čežnja ti si uvijek stjegonoša. Na svadbi bez mladenki. Oronule osobnosti ti se klanjaju, a hrabri te pozdravljaju. Bez mahanja. Dovoljan ti je treptaj tuđeg oka da kreneš očijukati dok ti se ne kaže da. I dobrodošla. Nemam namjeru klanjati ti se niti prostirati crveni tepih pri tvom dolasku. Ti i ja znamo da nam je dovoljna samo jedna upaljena svijeća. Draga moja boli usuđujem se reći da si mi prijateljica. Jer si se nametnula na način da što te više mičem, to te više dotičem. Tako da eto vrata su otvorena, ako slučajno nisu, ti jako dobro znaš gdje je ključ.
Sabrina Pejić
FOTO: Luis Galvez/Unsplash
