Ne pristajem na ljubav u kojoj neću biti jedina žena. Samo ja i on kao jedno. A ne on, ja i one. Kao mnoštvo. U kojem pristajem na njegove mrvice. U kojem nikad on i ja nećemo biti jedno. Već će on biti jedan. A ja dio mnoštva žena.

Zato nikada neću razumjeti istočnjačke ljubavi. Ne mogu razumijeti muslimane i muslimanke. Ljubavi u kojima muškarac ima više žena. A ona samo njega jednog, kojeg dijeli s drugima. Mnoštvom drugih žena. Ne pristajem na to pa makar bila i prva žena. Vladarica doma.

Svome muškarcu želim biti vladarica srca. Želim da je posve obuzet sa mnom. Da u njegovom srcu nema mjesta za drugu. Da je sva strast usmjerena na mene.

Ne znam kako ti muškarci s Bliskog istoka doživljavaju ljubav. I doživljavaju li je uopće. Je li njihova strast usmjerena samo na strast nad tijelom, i strast za postignućem orgazmičkog užitka, a ne strast za osobom, u cijeloj svojoj punini, strast za onim kakva ona doista jest?!

Netko će reći: “ Pa i naši muškarci imaju više žena, samo to taje”. Razumijem da je nekima doma žena samo sluškinja, zamjena za majku. Razumijem da su je se, nakon početne zaljubljenosti i zaluđenosti, ako je ikad i postojala, zasitili.

Ali kod mene to nije slučaj. Mi kućanske poslove dijelimo. Nitko nikome nije otac i majka. Nitko za onog drugog ne čini nešto. Činimo to za nas. Jer smo jedno. Jer smo tim. I svom suprugu želim i dalje biti izvor nepresušne ljubavi, ali i strasti. I vjerujem da je tako. Stvarnost me ne razuvjerava.

Zato ne razumijem istočnjačke žene, muslimanke, koje pristaju biti samo jedne od mnogih. I nikad jedno. Već samo sjedinjene, ponekad. Samo u poneke, rijetke noći. U mojim očima vrlo rijetke.

Bojim se da je u takvom svijetu jedino što možeš iskreno voljeti, i čvrsto držati u naručju, samo tvoje dijete.

Iva Kozarac

FOTO: Unsplash