Priznajem, naslov sam pomalo ukrala kratkom filmu „Hidden“, koji govori o onim sakrivenim, na prvi a i drugi pogled nevidljivim simptomima koji čine svakodnevnicu nama koji smo oboljeli od MS-a.
Nama je svakako film apsolutno logičan i shvaćamo svaki njegov dio. Pitam se jedino da li je običnom čovjeku, laiku za tu bolest jednako razumljivo. Možda neki dijelovi jesu, ali pojedini sigurno nisu. Ne mogu ni biti kad su ti simptomi i onako sakriveni.
Pa u čemu je onda kvaka? Pokušati ću makar malo dočarati pojedine trenutke.
Neki dan sam morala ići obaviti neke pretrage na Rebro. Inače živim doslovno u drugom gradu. U Zaprešiću. Zato sam već dva dana ranije osjećala uznemirenost radi tog pothvata. Netko bi mogao reći što je tu tako strašno. Sjedneš se u autobus, voziš se do kraja, poslije se opet sjedneš u tramvaj , voziš se neko vrijeme, i onda se sjedneš ne bus koji te doveze praktički pred vrata. I tamo si za sat i pol ma kakva gužva bila.
Kakva zabluda. Zabluda da ne može biti veća. Za nas koji živimo s njom, zabluda koja izaziva suze na oči od smijeha, na takvo banaliziranje jednog takvog pothvata, koji uključuje prevaliti toliki put i posesivno posjedovati sakrivene simptome.
Tako ja krenem dva i pol sata ranije od zakazanog termina, kako ne bih morala niti u jednom trenutku požuriti. Ipak treba uzeti u obzir da je vani temperatura u minusu, a kada je temperatura u minusu, to neminovno znači da se po rubnicima skrivaju male zamrznute lokvice, koje uz samo maleni trenutak nepažnje ili prevelike brzine, mogu naglo dovesti moje tijelo u položaj sjedenja na podu.
Izuzetnu sporost hodanja treba prepisati dodatnoj ukočenosti tijela zbog hladnoće, tako je meni za put koji pređem za pet minuta bilo potrebno skoro 15. Kada sam ušla u autobus, stvarno sam uspjela sjesti, doduše ne odmah do vozača nego mrvicu dalje. Ne bi ni to bio neki pretjerani problem da nema još nekih stvari koje podosta otežavaju putovanje autobusom.
Jedna od tih je činjenica da se vozim kroz famozne zetove dvije zone, a to znači da u jednom momentu moram ustati sa svog mjesta i otići poništiti novu kartu. Dobro, ne čini se to tako strašno, da nije jutro, gužva, i da se to može napraviti na bilo kojem aparatu za poništavanje karata.
No netko pametan je odlučio da ako imaš običnu, papirnatu kartu, a ne elektronsku, najbolje je da moraš uvijek ići na početak autobusa jer ipak je lakše stotinama ljudi koji to rade svakodnevno se gurati naprijed, nego potrošiti nešto novaca, pa takav aparat staviti na nekoliko mjesta u autobusu.
Tako se ja hrabro ustanem, i počnem se doslovno snažno probijati jer ako malo popustim u snazi i odlučnosti, znam da ću letjeti na sve strane i možda nekome završiti u krilu. Tako je došao do izražaja samo jedan od sakrivenih simptoma, ravnoteža koju je lako poljuljati, i naravno da je to drugima izgledalo kao laktarenje i nemilosrdna bahatost. Dobro, došla sam do aparata, ali tamo me čekaju nove prepreke. Vratašca se otvaraju prema unutra, pa sam se morala podosta nagnuti da dođem do aparata.
Iduća prepreka je bio mrak. Mrak zbog toga što je još bilo dosta rano.
Tada izlazi novi sakriveni simptom. Simptom – ne vidim dobro i simptom loše motorike. Tako ja nekoliko puta pokušavam gurnuti tu kartu, no bezuspješno. Srećom, prišla mi je jedna dobra duša i to učinila umjesto mene. Zahvaljujem joj, i počinjem se probijati nazad. Naravno, moje mjesto je sada zauzeto pa se ostatak puta moram snaći sa stajaćim mjestom.
Pronalazim tako u toj gužvi malo prostora gdje se mogu primiti sa obje ruke, jer držanje samo jednom rukom i vožnja u autobusu su kod mene dobitna kombinacija da prerano završim vožnju. Šalu na stranu, no držanje samo jednom rukom znači da će mi se ta ruka uskoro ukočiti, početi trnuti, morati ću je povremeno (čitaj = stalno) otresati. Naginjati ću se često na jednu stranu da izbjegnem grčenje mišića i sam time ću izazivati vrlo znatiželjne poglede. Ponekad i osuđujuće. Zato sam se ipak radije odlučila za držanje objema rukama uz vrlo elegantni, ženstveni kaubojski stav nogama.
I tako vozeći, došao je do izražaja još jedan simptom koji nas sve sigurno izluđuje, uopće se ne vidi, ne zna se zašto dolazi do njega, a može biti opak za okolinu. Nagla promjena raspoloženja.
U mom slučaju, naglo mi je sve u tom autobusu počelo ići na živce. A najviše jedna žena pored mene koja je već u 6 i 25 tamanila valjda cijeli gablec koji si je predvidjela za taj dan. I još me više učinila nervoznom u onom momentu kada mi je zbog njenog gableca, koji je širio miris finog, toplog peciva, zakrulio trbuh.
Kada sam izašla iz autobusa, i poneki nevidljivi simptomi su sada rezultirali vidljivima, pa je tako moje lagano povlačenje desne noge, koje sam do tada mogla sakriti, sada bilo itekako vidljivo.
Dobro, sad sam već došla do tramvaja. Tu sam se uspjela sjesti, izvaditi knjigu i lijepo zaboraviti i na vidljive i nevidljive simptome. Mogla bih ja sada nastaviti o ostatku proživljenog dana, no to bi se onda pretvorilo u cijelu knjigu, a ovo je ipak samo blog. Blog o onim stvarima koje mi se događaju, a ne vide se. Samo ja znam da su tu. Samo ja i oni koji me već dobro poznaju, a nekada ni oni ne vide, samo vjeruju.
Da, tako je i sa vjerom. Vjerujem u ono za što i ne postoje vidljivi dokazi. Naime, zato je to vjera, inače bi bila grana znanosti. Ta vjera je ona moja unutarnja snaga koja me grli kada sakriveni simptomi postaju preteški. Vjera mi omogućava da ono sakriveno dobiva smisao.
A tuđa vjera u postojanje sakrivenih simptoma je nešto posebno. To je milost koja ih čini podnošljivima. To je milost koja ih razotkriva i tako njih čini beznačajnijima i nju pobjeđuje.
Mirjana Krpelnik
FOTO: Alter
