Hm, slušajući legendarnog pjevača pokušavam se prisjetiti nečega što on govori o ljubavi…pa se pri tom i pitam pokušavam li negdje onako lopovski podvaliti ljubav koja to nije. Puno je tu pitanja koja se nameću ,a gospodarica je vlastita sebičnost. Što ja to pokušavam napraviti za druge ne brinući kako će biti meni. Teško je zaključak suvisli donijeti, a distinkcija je u omjeru prema ostalima.

Zapitam se koliko to puta sam nešto darivala bez ostatka i rezerve za sebe…šta je ostalo nakon toga?

Obično ljudi darivaju jer ih veseli…ali koliko je to onako bezuvjetno…da pokušam nešto dati bez obzira kako će biti meni…jer u predanju je ono što manifestira moje nastojanje. Često je to donijelo tugu…tjeskobu i neizvjesnost…ali u terminu onog bezuvjetnog jedino moguće, taj trenutak….i bez obzira na granice u kojima se utvara nesigurnost odluke, davanja i primanja ipak ostaje nešto što nije moguće procijeniti. Ono nešto što znaš da je sve tvoje što možeš dati. A podložan si kritici, sumnji, raspravi. Ali nije te briga. Jer znaš gdje si s tim. I kako si s tim.

Najbolje od svega, a i najveći rezultat mjerljiv ovom našom ograničenom ljudskom mjerom, je radost jer znaš da i prazne ruke ispružene bez kalkulacije mogu puno dati nekome, je sve što te u tom trenutku čini sretnim.

I to je dovoljno za novi udah, pokret i čin kojim pokazuješ da nisi ravnodušan. U susretu. S drugim. Glupim, pametnim, sposobnim, neuspješnim. Susrećeš se sa životom u drugima. Sretan jer si uspio bar na trenutak izići iz sebe…i susresti se drugim, a da to nije u podvaljenoj ljubavi osobnog interesa, očekivanja i onoga tipa „ma kako se usudila“…eto…jesam i što sad?

Bez obzira kako izgledalo, svatko prepozna ono iskreno i bez interesa. I u tom prostoru u kojem nastaje „mi“ postaje bolji. Ali samo pod uvjetom da susret donosi ljubav, koja nije podvaljena u bezdanu vlastite sebičnosti.

Sabrina Pejić

FOTO: Unsplash