Budući da ovih dana svi pomalo pričaju o dodjeli nagrade Oscar, eto i ja ću se malo dotaknuti te nagrade. Dotaknuti ću se iz tog razloga što se mogu nazvati filmofilom. Obožavam gledati filmove skoro kao i čitati knjige. Pogotovo volim gledati filmove o kojima se priča, a oskarovci su definitivno filmovi o kojima se priča. Neko pretjerano kvalitetno razglabanje o filmovima ne možete od mene očekivati, jer sam ipak samo amater u tom području, a i moj mozak jako teško pamti imena. Teško pamtim imena glumaca, redatelja, scenarista… Stvarno mi je to ekstremno teško. Srećom, u današnje vrijeme moderne tehnologije, brzo se može doći do bilo kakvog podatka i to definitivno olakšava pronalazak pravog imena o kojem se priča, no unatoč tome, moje rasprave su uglavnom svedene na osobni dojam.
Kipić
Ono što mi je posebno interesantno kod samog kipića je njegov vanjski izgled. Kipić, naime, prikazuje viteza u art deco stilu, koji drži križarski mač i stoji na filmskoj vrpci s pet žbica. (Barem ga tako Wikipedija opisuje). Pitam se koliko, kako da kažem, starije djece, danas prepoznaje i zna značenje filmske vrpce. Nekako smatram kako ih većina misli da se filmovi snimaju isključivo mobitelima. U svakom slučaju, fora mi je što je kipić baš vitez. Simbol hrabrosti, snage, neustrašivosti, odanosti. Dobitak kipića bi prema tome trebao biti rezultat izvrsno odrađenog posla, koji je od osobe koja ga je dobila, istisnuo puno muke, hrabrosti, borbe i znoja da ga se dokopa.
Osim u filmskoj industriji, moglo bi se pokojeg Oskara dodijeliti i u svakodnevnom životu. U našem MS suživotu sigurno, a vjerujem da ima još raznih kroničnih stanja u kojima bi se Oscari mogli dijeliti.
Oscar u svakodnevnom životu
Mogli bi se dodijeliti Oscari iz izdržljivosti. Vjerujte mi, ponekad iz nevjerojatne izdržljivosti koja često kod nas izlazi iz ugodnih okvira. To se najbolje očituje u onim situacijama kada moraš prevaliti put od točke A do točke B, jer jednostavno moraš negdje stići, a noge te baš i ne slušaju. Ili npr. kada unatoč totalnoj magli u glavi, pomažeš djetetu oko učenja, jer ispiti u školi neće čekati da se tvoja magla digne iz glave, a vidiš da te dijete treba jer nešto ne razumije.
Također bi se Oscar mogao dodijeliti samokontroli. Samokontroli koja te u DM-u odbije od mase nepotrebne,ali prekrasne kozmetike, pa onda samo kupiš ono po što si došao. Slično je i s drugim dućanima, a i sa zaobilaženjem birceva i slastičarni.
Oscara za izvrsno odglumljene razno razne situacije, u kojima najviše zbog zaštite sugovornika i njegovih zabezeknutih očiju, već imamo odavno.
Jedno od rijetkih mjesta gdje nam Oscar za glumu ne treba, jer je puno svakakvih situacija sličnih našim, su toplice. Toplice u svrhu rehabilitacije. Tamo nam ne treba Oscar za glumu, već samo za samokontrolu jer se uvijek, ali uvijek nađe, da oprostite na izrazu, nekakva baba, koja ti drsko drži prodike kako joj se čini da si se tu došla šetati i prenemagati, a ništa ti nije. Uh, kakva samokontrola je tu potrebna. Ona prava, oscarovska. Ma, ne možeš mi nametati krivog Oscara. Svaki ima svoju situaciju.
Eto zato volim nagradu Oscar. Može se primijeniti u svakodnevnim situacijama.
„Osveta pravog katolika jest oproštenje i molitva za onoga tko nas vrijeđa.“
(sv. Don Ivan Bosco)
Mirjana Krpelnik
FOTO: WireImage
