Mali Buda (6): Sasvim lucidna stvar

Mali Buda (6): Sasvim lucidna stvar

Tri sata ujutro su. Ležimo priljubljeni jedno uz drugo. Odjednom, on počne pjevušiti stihove iz neke Bregine pjesme :

„ …to je teško, a lako je, živjeti i umrijeti, pile moje…“ 

Ja se nadovežem: „ …te noći, kad umrem, kada odem, kad me ne bude…“

„Znaš li koja mu je pjesma stvarno poezija? Ima neka tajna veza…“

I više ne izgovaramo ni jednu vlastitu riječ. Umjesto toga, nižemo Bregu, Bajagu, Balaševića: „Večer ne miriše na rakove i školjke / mesec je bleda fleka boje cimeta / uzimaš cipele za šetanje kroz snove… Čim došla je i prošla / ja pomislih: hej, to je moj par / i mada prvi put je vidim / poznajem nju / sasvim lucidna stvar…“

Cedevita

Već su četiri sata ujutro. A ja moram ustati najkasnije u šest, jer idem na posao. Zato odlučno ustajem iz postelje, oblačim plavu pidžamu, koju on nikad nije vidio – do sad sam uvijek bila gola, i prelazim u drugi krevet. Inače neću odspavati ni ta dva sata. Ne žalim radi toga, ali na poslu treba raditi narednih osam sati. On također ustaje i odlazi u kuhinju. Ožednio je od tolikih recitacija. 

Obožava Cedevitu s okusom grejpa. A ja, kao svaka nepoćudna domaćica, imam sve kuhinjske elemente, ali samo četiri šerpe bez poklopca i jednu tavu. Pa to sve strateški rasporedim, da iza svakih vrata imam ponešto. Osim toga, patim od nedostatka logike, a naročito za stvari koje me previše ne zanimaju. I tako je kutijica Cedevite, umjesto u nekom od visećih elemenata završila na mjestu gdje bi se otprilike trebali nalaziti lonci. Kojih nemam… 

Već polagano padam u san kad začujem lagano mrmljanje ispod glasa: 

„Eh sad stvarno nemam pojma…“ 

Otvorim oči i vidim da je svjetlo u kuhinji upaljeno. Čujem tiho, ali uporno otvaranje i zatvaranje vrata na kuhinjskim elementima. 

„Druga vrata s lijeva, ali na donjem elementu!“ 

„Aha, dobro, hvala ti“ 

Začuje se još jedno otvaranje i zatvaranje vrata, a zatim šum vode, lupa žličice od staklo čaše.

Lucidna stvar

A onda se ja sjetim nečega: kako je u mojoj kuhinji na četvrtom katu zgrade u samom centru grada prozor ogroman, a vrata terase su točno kod frižidera od kojeg i počinju kuhinjski elementi. Kako ja nemam zavjesa. Kako rolete nisu spuštene. Kako nam je susjedna zgrada veoma blizu. Polovica ljudi koji tamo žive su ljudi koji, kao i ja, moraju na posao. A druga polovica besposleni penzići koji od starosti ne mogu spavati. I kako je već prošlo četiri ujutro. Radni dan je. Svjetla u mojoj kuhinji su upaljena. A on je gol, kao od majke rođen. Uredno se već pet – šest puta sagiba i istražuje po kuhinji, osvijetljen s dvije žarulje iznad sebe. Ako je nekoga iz zgrade preko puta zanimalo, uvjerena sam, već je mogao prebrojati i dlake na njegovim prsima. 

Slatko se nasmijem. Baš zgodno. Nek’ bar još netko doživi nešto zanimljivo ovako rano ujutro. Ne da bi taj netko bio tako zadovoljan kao što sam to ja zato što ima golog debeljka ispred sebe. Ali, svejedno. To je ugodnije od većine stvari za koje ja znam. Zapravo, to je sasvim lucidna stvar.  

Zorica Krističević

FOTO: Aryo Lahap/ Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.