Stojimo ispred vikendice. Vidim obalu, more, Pag, Velebit. Vidim sve do vrha neba. Vikendica? Mala. Pod dekom. Terasa natkrivena. Ulazimo u zidano zdanje. Oveća dnevna soba s kuhinjom, mala kupaona i spavaća soba. Nije loše, pomislih. Za ljetovanje dovoljno. Upoznajemo dvorište. Malo je, ali dovoljno za parkiranje bratova auta. Iza vikendice, ponovo pogled na more i plažu. Nema zelenila. Nije važno, vidim more. Zamišljam doručak na dvorištu s pogledom na more.
Nema struje
Detalji?
Nema struje! Zar nitko nema struje? Kako kuhati? Gdje čuvati namirnice?
„Ljudi kuhaju na plin i imaju hladnjake na plin“, kaže prodavatelj.
„I mi ćemo tako“, pomislih u sebi.
Nema vode! Zar nitko nema vode? Kako se snabdijevati?
„Ide se na izvor Tri bunara. Nije daleko. Lijepa šetnja“, dodaje prodavatelj.
„I mi ćemo tako“, pomislih u sebi.
Plaža? Gdje je plaža? Kakva je plaža? Je li daleko?
„Idemo sad pješice do plaže. Nije daleko. Preko ljeta svi susjedi idu pješice, u kupaćim kostimima. Okupaju se i natrag“, odgovara prodavatelj.
„I mi ćemo tako“, pomislih u sebi.
Petnaestak metara cestom od vikendice, prema moru i lijevo.
Plaža
„Ovo je put plaže Slatina“, objašnjava prodavatelj dok hodamo po ugaženoj crvenoj zemlji. Tu i tamo po koja kuća s lijeve strane, a s desne pogled na makiju, more, Pag i Velebit. Širina se prostire i uvlači u pogled. Nema vikendica. Nema drveća. Nema kupača. Čuje se tišina pomiješana lahorom maestrala. S obale dopire zvuk zvončića. Vidim malo stado ovaca i pastira.
Dolazimo da javnog bunara s nekoliko pumpi i betonskim koritima. To je voda za higijenske potrebe. „Ovdje žene ponekad peru rublje“, objašnjava prodavatelj dok moje misli odlijeću u daleku, jako daleku prošlost ljudi ovoga dijela kamene zemlje Hrvatske. U mislima vidjeh žene, Dalmatinke, kako nagnute nad bunarom, peru rublje.
Kamena ravnica i makija je ispred nas. Nema ni jednoga stabla. Ne smeta. Idemo dalje. Idemo prema plaži. Nema utabane staze. Kamenje se kotrlja pod našim koracima i ne da brže. Ne žuri mi si. Razmičem kamenčiće. Pogledavam na more i Pag. Maestral se digao. Miluje lahorom kose i naša ugrijana tijela.
Stojimo na obali plaže. More čisto. Prozirno. Postepeno je sve dublje i dublje i tamnije-plavije. Ugledah nešto crno na dnu. To su ježevi. Uvijek se jave preko zime, a ljeti ih više nema. „To je znak da je more čisto“, obrazlaže prodavatelj.
Šutim. Gledam. Udišem. Mirišem. Opuštam se. Maestral miluje. Pogledam majku. Osjetim umor. Treba donijeti odluku. Želim pomoći. Pogledam njezine oči i pročitam: to je to. U isto vrijeme čujem glas u sebi: „To je to“.
Dubravka Jelčić
FOTO: Danijel Durkovic/Unsplash