Kako sam se upustila u učenje preko interneta

Kako sam se upustila u učenje preko interneta

Ove „karantenske“ uvjete sam odlučila iskoristiti za učenje preko interneta. Kažem „karantenske“, jer iako nismo službeno u karanteni, ja sam se u potpunosti izolirala od svijeta. Više ne pratim ni vijesti. Čekam da mi dojave da je sve ovo iza nas. 

Ne izlazim čak ni u šetnje. Nije da nisam probala, ali nikako ne mogu postići da ne naletim na nekoga. A onda sav trud oko čuvanja vlastitog, i tuđeg, zdravlja pada u vodu. Gdje god dođem – ljudi. Kao da su državni praznici, a ne pandemija. Svi koji dosad nisu šetali, preko noći kao da su otkrili blagodati kretanja na svoje dvije noge. 

Učenje obogaćuje

Kako mi je teško održavati razmak s nepoznatima, a još manje poznatima, odlučila sam da se više neću izlagati riziku od zaraze. Fotografije bolničkih ležajeva poslagane u zagrebačkoj Areni duboko su mi se urezale u pamćenje. Velika prostorija bez utičnica, zidovi bez televizije, prozori bez pogleda… Zamišljam da moram prolaziti dva tjedna liječenje u takvim asketskim uvjetima. Bez mobitela, jutarnje kave i pića poslijepodne. Horor.

Moram priznati da su moji ukućani odluku da ne napuštamo naš dom jedva dočekali. Dok su se njih dvojica okrenuli gledanju televizijskih serija, ja sam se odlučila posvetiti učenju. Stjecanju novih znanja. Širenju horizonta.

Učenje me nije uvijek veselilo, ali što više starim, to više uviđam njegovu vrijednost. Učenje obogaćuje. Kako je rekao Seneka: „Bolje je naučiti nepotrebno, nego ništa“. Tako sam se i ja posvetila za život običnog čovjeka posve nepotrebnim stvarima, ali ujedno onima koji unose veselje i uključila u besplatnu on-line radionicu. 

Na početku je izgledalo sjajno. Ostavila sam svoje podatke, e-mail adresu i dobila link putem kojeg se mogu uključiti u nastavu. Skinula sam aplikaciju putem koje se održavala radionica i zabilježila događaj u kalendaru na mobitelu da me upozori na vrijeme. Kada je došao taj dan, spremila sam se kao da izlazim. Napokon sam, nakon što sam danima na užas mog supruga po kući hodala kao zombi, složila frizuru i decentno se našminkala. Razveselilo me to što je učenje organizirano preko interneta, jer eto, dok učim, mogu piti pivo. Nikome neće smetati. 

Internet iskustvo

No, vrlo brzo realnost me udarila u glavu. Učenje na daljinu i nije baš idealno učenje. Barem ne u hrvatskim uvjetima gdje su internetske brzine i veze jednostavno – loše. Duboko suosjećam sa svom djecom koja moraju školu pohađati putem interneta. 

Kako sam predavanje pratila preko mobitela, zvuk je bio očajan. Neprestano krčanje  s vremenom je postalo do te mjere iritantno da bih najradije, da me ono o čemu se govori nije zanimalo, napustila nastavu. Na trenutke se zvuk gubio i prerastao u posve apstraktno elektroničko zujanje. U jednom trenutku voditelj nastave je poslao poveznicu, ključnu za odvijanje nastave, ali ona na mome mobitelu nije funkcionirala. Na brzinu sam se prebacila na kompjuter. Tko zna što sam sve tom prilikom ispretiskala i instalirala! Kad sam, napokon, sve instalirala na kompjuter, poveznica mobitelu je iznenada „proradila“. Da ne izgubim puno od nastave, ponovno sam se vratila na mobitel. Nezadovoljna što sam dio nastave nepovratno propustila, vratila sam se učenju.

Do kraja predavanja ostalo je još malo vremena, pa ne mogu reći da sam baš puno toga novog naučila. Nekoliko novih izraza i termina, ništa više. Čini se da je besplatna radionica bila tek „navlakuša“ za neke od njihovih programa koji se plaćaju. A čini se da i nema do klasičnog učenja, oči u oči, u učionici. Pa bilo to i bez piva.

Iva Kozarac

FOTO: Bruce Mars/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.