Mali Buda (1): Halteri i tjestenina s bosiljkom

Mali Buda (1): Halteri i tjestenina s bosiljkom

Bilo je sedam sati navečer i padala je kiša kao iz kabla, kada je stigla poruka: 

„Stižem oko ponoći“. 

„Dobro. Nazovi“ , odgovorila sam također porukom. 

Kao svaka dobra domaćica koja očekuje gosta (osam godina mlađeg i suprotnog spola), otišla sam ravno u kupatilo. Uslijedila je kupka s aromom meda i mlijeka, ponovno uređivanje noktiju, mazanje kremama, izbor pravog mirisa… Za mene i za posteljinu. Nikad ranije nije mi palo na pamet da namirišem i posteljinu. Otvaram ladicu i izvlačim nove crne čarape, još neraspakirane. I halteri su novi. Također crni. Pripremam mali crni top, crna suknjica i crna bluzica. Ni ovo još nikad nisam radila. Istina je da za sve stvari postoji prvi put.

Poziv u ponoć

U ponoć se nanovo oglašava mobitel: 

„Dolazim. Imaš li što za pojesti?“ 

Naravno da nemam. Brzo mu odgovaram: 

„Imam.“ 

Oblačim haltere, navlačim crne čarape i sve ono ostalo na sebe i odlazim u kuhinju. Otvaram frižider u kojem se nalaze jaja, vrhnje i nešto sira, a nekakve salame – čak tri komada – su zamrznute. Jer ja to rijetko, zapravo nikada, ne jedem. Smrznuta riba. To baš i nije za, po obujmu struka, razvidnog gurmana. Svejedno, odlučno stavljam tavicu na šporet i pečem ribu. Kuham tjesteninu. Vadim dimljeni sir iz frižidera i mrvim ga prstima u zdjelicu, dodajem celer, peršin, Vegetu i dosta kopra. Na sve to istresem kiselo vrhnje. Kuhanu tjesteninu ocijedim i hladim pod vodom u cjediljki. Dodajem u zdjelu i sve dobro izmiješam.

Riba je već pržena. Slažem je na tanjur, uz to narežem malo sira i raščetvorim jednu limetu, pa i nju dodam sa strane. Stavljam na stol čarobnu teglicu iz radionice moje prijateljice. Ona na balkonu ima lonac s bosiljkom kojeg redovito „šiša“. Tako svježi bosiljak nareže i stavi u maslinovo ulje. Trošiti odmah. Baš sinoć mi je poklonila jednu teglicu. Dok režem kruh na kriške, začuje se zvono. Otvaram vrata i zaustim da ga pozdravim, ali on me bez riječi zagrli i ljubi. Uopće ne ulazimo u kuhinju. Valjda je mislio na neku drugu glad… 

Tjestenina u dva ujutro

Oko dva ujutro sjedimo za stolom i razgovaramo. On dohvaća žlicu i kuša tjesteninu. 

„Baš je dobro. Što si to stavila unutra? A što ti je ovo?“ – pita i ne čekajući moje odgovore uzima čarobnu teglicu pa posipa iz nje na tjesteninu. 

„Ma, stvarno ti je ovo super!“ 

Njegov apetit počinjem shvaćati kao kompliment mom umijeću izgladnjivanja, a ne kuhanja.

Drugi dan navečer stiže mi poruka:

 „Danas sam dugo spavao… i da, usta su mi još puna okusa po onoj tjestenini. Stvarno je izvrsna!“ 

Odjednom se počinjem osjećati posebno. Izgleda da je i malo tjestenine ponekad ravno poeziji. Uz dužnu počast pjesnicima.

Zorica Krističević

FOTO: Alice Pasqual/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.