Lijepo je kada dijete odrasta uz životinje, ali…

Užasno sam tužna zbog tragedije koja se dogodila u Podravini, ali znam da ni približno ne mogu biti toliko tužna, shrvana i uništena kao roditelji bebe koju je ugrizao pas. Nezamisliva je to tragedija. Sigurno vole i dijete i psa. Dijete više od svega.

Tužna sam jer i ja jako volim djecu i životinje, i u glavi uvijek imam sliku o prekrasnoj djeci i veselim životinjama koji neizmjerno uživaju u zajedničkom druženju.

Mačke su zabavne, misteriozne i nevjerojatno simpatične. Psi su izrazito ugodno društvo, kad se zbližite s njima, jednostavno terapijski djeluju na čovjeka. Smiruju. Prekrasna bića. Papige! Papige su fantastične. Možeš ih naučiti govoriti, pa imaš osjećaj kao da pričaš čovjekom. Iako ne pričaš, ali lijep je to osjećaj. Osim prizora ptice u kavezu. To je ružno. Moja papiga bila bi slobodna i sjedila mi na ramenu.

Ali, imati životinju donosi sa sobom i veliku odgovornost. Mačke mogu izgrebati pandžama, psi mogu ugristi, papige imaju velike i oštre kljunove. Kao i kod ljudi, ima životinja koje su jako tolerantne, ali ima i onih kraćega fitilja.

Kad smo kod pasa, a ovih dana se sve vrti oko njih, jer je u međuvremenu još jedan pas ugrizao, bitne su neke „sitnice koje život znače“. Uvijek je sigurnije kupit psa iz provjerenog uzgoja, a odgovorni uzgoj za mene znači i to da su psi još u leglu naviknuti na novorođenčad i malu djecu.  Ali ni to nije garancija da nešto neće krenuti po zlu. S psima treba aktivno raditi, trenirati ih, socijalizirati i imati uvijek pod nadzorom. I opet ostane ono „ali…“ , jer pas je životinja koja se oslanja na instinkte.

Zbog male bebe se treba odreći puno komocije, a zbog bebe i psa, još i više. Zbog mačke i bebe također. A jesmo li na to spremni?!

Ja prva kažem da nisam. Ja to ne bih mogla. Živjela bih u konstantnom strahu, a strah nije dobro okruženje ni za djecu ni za životinje. Sa životinjama treba biti smiren. Psi nanjuše strah, djeca ga pokupe od nas, a ja bih vjerojatno završila na sredstvima za smirenje što opet nije dobro. Niti previše strepnje nije dobro, kao što ni pretjerana ležernost nije dobra.

Zato je bitno da smo svi svjesni svojih granica, odredimo prioritete u životu i postupamo racionalno, a ne na temelju srca, želja i slika idiličnih odnosa koje nosimo u glavi. Znam da neki to mogu, poznajem ljude čija su djeca od dojenačke dobi odrastala uz pse, čopor pasa štoviše, i nigdje nisam vidjela tako lijep i nježan odnos djece prema psima kao kod njih.

Posebno mi je milo gledati kako ih djeca hrane iz ruke, a psi ih nježno i strpljivo čekaju da odlome komadić hrane. Ali nisu ni svi psi nježni i strpljivi, neki su napetiji i robusniji. K tome treba priznati da neke svari ne može baš svatko. Nemamo svi baš za sve talent i potrebno znanje. Držati psa zbog bildanja ega, zato da bi nekom dokazivao da ti to možeš, ili zato što je to u modi su najgori mogući razlozi.

Bebe su posebna priča i zahtijevaju posebnu fizičku i mentalnu spremnost. Zato se djecu ima tek kad se u potpunosti sazrije. Olakšajmo si život, jer briga za malu bebu i sama po sebi je već dovoljno teška i iscrpljujuća. To znamo svi koji smo kroz to prošli. Nespavanje, konstantan plač, grčevi, previjanje, hranjenje, buđenje svaka dva sata…je li potrebna, uza sve to, još i briga za jedno živo biće koje također ima svoje potrebe? Ja ne bih mogla. Previše me strah da će nešto poći po zlu, i prevelika mi je to obaveza.

Svi bi mi htjeli da nam djeca imaju idealan odnos ispunjen ljubavlju prema svim ljudima i svim životinjama. Ali realnost je takva da to jednostavno ne možemo očekivati. Djeca su nepredvidiva i šašava, mali živahni „majmunčići“ kojima svašta padne na pamet. Ni neki odrasli ljudi često nisu daleko od toga.

Psi su druga vrsta, i oni, bez obzira kakvog karaktera ili temperamenta bili imaju osjećaje. Mogu osjetiti i strah i ljutnju i veselje. Nekad su djeca loše odgojena, nekad su psi loše odgojeni. Nekad mislimo da dobro odgajamo jer su nas tako učili, a u stvari smo na posve krivom putu. Nemojmo imati iluzije da su stvari ljepše i bolje nego što jesu.

Ali, uza sve to, ne zaboravimo da su mala djeca, a pogotovo bebe, krhka, osjetljivija od životinja i trebaju svu moguću našu zaštitu, ljubav i pažnju, te da i mi odrasli možemo biti iscrpljeni, nevozni, bolesni, umorni i usred toga – nepažljivi.

Iva Kozarac

FOTO: Unsplash

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.