Svi smo sigurno iskusili kako je to kada hodaš i odjednom osjetiš kako te nešto smeta u cipeli. Prvo pokušavaš ignorirati i najčešće se nadaš da možda ipak nije, no ubrzo shvatiš da ti nema druge nego da ga se pokušaš riješiti.
Tako ja neki dan šećem, naravno imam stvari iz dućana u rukama, a klupice su mokre od sinoćnje kiše, kada ga osjetim. Kamenčić u cipeli. Hodam dalje pokušavajući ga ignorirati, ali malo je oštriji i počinje me stvarno smetati. Pa kuda sada još i kamenčić, a i onako teže hodam. Tako ja malo zastanem i počnem otresati nogu kao da želim maknuti nekakvu groznu bubu sa hlača, i tako pokušavam kamenčić smjestiti u neki kut cipele gdje ga neću tako osjetiti. Mislim, svi znamo da je nemoguće da baš ništa ne osjećaš, no ipak postoji mogućnost da će postati podnošljivo.
Uspijem ga nakon par trenutaka izgurati na manje osjetljivo mjesto, i dogodi se nešto nevjerojatno. Počinjem osjećati kamenčić u drugoj cipeli. Znam, nevjerojatno, no stvarno je tako bilo. Sad otresavam drugu nogu i primjećujem da me ljudi već lagano pogledavaju. Doduše, kada živiš sa MS sustanarkom navikneš se da te ljudi pogledavaju. Ponekad te to i malo zabavlja.
Meni s ovim kamenčićima nije bilo nimalo zabavno. Štoviše, bila sam bijesna. Možda sam mogla stvarno stati pokraj klupice, ostaviti stvari i riješiti se kamenčića, ali nisam. Jednostavno sam ih odlučila otrpjeti do doma. Pokušavala sam sama sebi dokazati da mogu nastaviti dalje, unatoč ometanjima.
Od kada živim s njom, zapravo na dnevnoj bazi sama sebi moram nešto iznova dokazivati, postavljati si izazove koje nastojim prevladati.
Svakojake stvari mogu biti izazov. Neke najobičnije stvari koje ljudi koji žive bez nje uopće niti ne primijete, meni mogu biti izazov.
Tako me naprimjer frendica već neko vrijeme zove na kavu. Volim ići kod nje i stvarno nemam ništa protiv druženja. Unatoč tome, već sam zadnjih nekoliko puta odbila. Možda se ona već pita da li je i zašto izbjegavam, tako da ću joj nekako suptilno morati reći : „Ženo Božja, ti živiš na četvrtom katu u zgradi bez lifta!“ Neću baš tim riječima, biti ću malo blaža i pritom upotrijebiti sav svoj šarm, ali morati ću joj reći da mi je baš izazov savladavati tolike stepenice, i pritom imati kamenčić u cipeli.
Izazov mi može biti i obična mala nizbrdica ili široka stepenica pored koje nema rukohvata. Zato ja uvijek idem na semafor, čekam zeleno, gledam da li ipak netko ne prilazi kakvim vozilom i fino polako idem preko. Ipak, kamenčić je tu.
Također izuzetno rijetko idem raznim prečicama, jer mali obični puteljci se kod mene mogu pretvoriti u kozje puteve.
Nemojte misliti da zbog toga nisam nikada u prirodi ili planinarenju. Dapače, obožavam šumu, zelenilo, prirodu, pa i penjanje. No kada idem u planinarenje, adekvatno se odjenem, obujem, a po potrebi uzmem sa sobom kakvo priručno sredstvo hodanja, npr. štap. U šumi te barem nitko ne gleda ako se pentraš uz pomoć kakvog kolca. Jedino si ponekad daju za pravo da ako se kližeš i padaš kada ideš nizbrdo da di dobace koju brižnu (rollingeyes) opasku tipa: „Oprezno gospođo! Polako!“ ili „Jel možete?2. Ne, ne mogu, trebam nekoga da me odnese.
Pitam se da li tako prilaze i muškarcima ili samo jadnim ženama.
Ima i onih koji te pogledavaju, a u očima im čitaš: „Pijana je. Jadna ova djeca.“ Na to sam se već navikla. Štoviše, baš u šumi se volim opustiti pa ove svoje kamenčiće okrenem na zabavu i cijelim putem skupa sa djecom vrištim ako padam i glasno se smijem. Dobro, malo više sa kćeri, jer ipak je sin tinejđer pa se ne želi sramotiti.
Znaš ti draga moja sustanarko stvarno biti iritantni, dosadni bolni kamenčić u cipeli. Kamenčić koji se uporno vraća i ne da mi da normalno hodam. Ponekad me tjeraš na enormnu sporost koja vjerujem nije samo meni naporna, nego i mom eventualnom društvu. Mora biti. Na taj način me još više otuđuješ, ali što je tu je. Izgleda da te moram trpjeti kada te već ne mogu istresti. Unatoč tome što ponekad nisi kamenčić nego ogromni, grubi, oštri kamen, na dnevnoj bazi se nastojim uzdići iznad tebe.
Jer, kako bi moj omiljeni svetac Padre Pio rekao : „Ne zamaraj se stvarima koje stvaraju zabrinutost, nemir i tjeskobu. Potrebno je samo jedno – uzdići duh i voljeti Boga.“
Mirjana Krpelnik
FOTO:Unsplash
