Kolateralne žrtve korone

Kolateralne žrtve korone

Na početku epidemije korone spomenula sam da će biti interesantno napraviti statistiku žrtvi korone koje nikada nisu bile COVID pozitivne i/ili su se zarazile unutar bolničkog sustava u koji su ušle zbog zdravstvenih problema nevezanih uz koronu.

Žrtve

To se prvenstveno odnosi na kronične bolesnike, ljude koji trebaju redoviti nadzor i kontrolu i ljude koji će ignorirati trenutne tegobe i simptome zbog straha ili zbog nemogućnosti da unatoč htijenju, dobiju neki specijalistički pregled jer su kao takvi postali bolesnici „drugog“ ako ne i „zadnjeg reda“. U svojoj biti, oni nisu istinska „žrtvena janjad“ korone, nego neefikasnog sustava koji nije pripremljen za suočavanje s epidemijom ovih razmjera. 

Kao netko tko doma ima člana obitelji s malignom bolešću u poodmaklom stadiju, mogu samo reći da nam, ovisno o tome kada se pojavi neka tegoba, treba 24 i više sati da dođemo do LOM-a (liječnika opće medicine), ovisno o tome kada se uspijemo probiti kroz telefonsku liniju ili šumu elektronske pošte što su trenutno jedini raspoloživi kanali komunikacije.  

Do nedavno nismo ni znali da nije hitna intervencija jedina mogućnost koja nam se pruža u slučaju iznenadnog pogoršanja, nego imamo i pravo na palijativnu skrb. Tu informaciju dobili smo od patronaže, no palijativna skrb trenutno nije moguća u gradu u kojem živimo jer su oba tima koja su na raspolaganju, u samoizolaciji. 

Smrt u izolaciji

Na zadnjoj pretrazi bili smo u veljači ove godine prije nego li je uveden „lock down“, a bolnice su postale ustanove „visokog rizika“ za osobe s malignitetom u poodmaklom stadiju. S obzirom na to da osoba koja je u poodmakloj životnoj dobi želi umrijeti doma i provesti svoj preostali život u krugu obitelji, doslovno se liječimo „na svoju ruku“, telefonski i radimo sve kako ne bismo nogom kročili ni blizu bolnice. 

Trenutno je to moguće jer imamo relativno pokretnog bolesnika, relativno dobrog općeg stanja unatoč teškoj dijagnozi, no, pitanje je vremena kada ćemo morati posegnuti za intervencijom ili lijekovima koji nisu u našoj domeni. 

Koji nam je izbor, osim hitne službe i bolnice, a da se ne moramo suočavati s činjenicom da će možda zadnja uspomena biti pogled na voljenog člana obitelji dok ga smještaju u kola hitne pomoći na distanci od 2 metra i voze u izvjesnu smrt? 

Jer odvesti kronično bolesnog člana obitelji u bolnicu u ovim vremenima znači smrt u izolaciji s obzirom na to da ležećim bolesnicima nisu dozvoljene posjete pa je prilično izvjesno da ćemo, kao i mnogi koji su oko nas to već do sada iskusili, jednog dana doći po vrećicu sa stvarima, a ono što je naš član obitelji vidio u zadnjim danima svog života, bit će nepoznati ljudi u skafanderima. 

Neefikasan sustav

Gledajući širu sliku, korona je u potpunosti razotkrila ono o čemu već vrapci na grani godinama cvrkuću, a to je neefikasan zdravstveni sustav počevši od sustava primarne zdravstvene zaštite koja bi u teoriji trebala snositi najveći teret na „svojim plećima“ i tako – a pogotovo u ovoj situaciji – rasteretiti bolnički sustav kao i hitnu intervenciju, a liječnici opće prakse trebali postati alfe i omege zdravstvenog sustava, a ne samo pisari koji prepisuju antibiotike i uputnice za bolnice. 

Iako se ne može reći da neke stvari nisu dobro osmišljene (LOM kao glavni i osnovni izbor, A i B timovi, opservacija u bolnicama iz koje se u bolnice uvode oni koji uistinu trebaju pomoć, palijativni timovi i sl.), u praksi gotovo rijetko nešto od toga funkcionira. 

Korona, kao i svako uvjetno rečeno „zlo“, ima i dobru stranu i sasvim je jasno osvijetlila sve manjkavosti glomaznog i neučinkovitog zdravstvenog sustava koji se „krpa“ samo zbog požrtvovnosti pojedinih liječnika i medicinskog osoblja.

No, sada više nije moguće krpati „rupe“ jer su kapaciteti daleko ispod nužnog pa se to prelama na najosjetljivijoj skupini – pacijentima. 

LOM

Osobno se pitam, ako svakodnevno slušamo da LOM nije u mogućnosti obraditi sve pozive i mailove koji dolaze, zašto se primjerice studenti medicine, umjesto na punktove uzimanja briseva, ne rasporede svakom LOM-u kako bi pregledavali upite i poruke zajedno sa sestrom i kontaktirali pacijente te omogućili liječniku da radi svoj posao? 

Svaka centralizacija u krizi neminovno dovodi do problema pa tako i ova – liječnik ima sve ovlasti, a medicinsko pomoćno osoblje i tehničari gotovo nikakve i u trenutku kada se pokaže deficit liječnika jer jednostavno logistički i fizički nisu u stanju zadovoljiti zahtjeve na terenu – a bez njihove supervizije nitko drugi ništa ne smije – sve se krene rapidno urušavati. Zbog neefikasnog sustava primarne zaštite, opterećene su i bolnice kao i hitni prijem i dolazimo do toga da je potpuno neshvatljivo zašto kod nas ne postoji sustav u kojem bi tehničko osoblje i sestre bili u mogućnosti raditi manje zahvate koje mogu samo uz prisustvo doktora (i.v. infuzija, davanje određenih lijekova, manji kirurški zahvati i tamponade, davanje kisika i sl.). 

Osim toga, neefikasan, potkapacitiran i centralizirani sustav plodno je tlo za propuste pa čitamo o bolnicama poput Dubrave gdje je skrb o bolesnicima u rangu poljskih bolnica u Africi, a proboj virusa u bolnički sustav odnosi živote i onih koji su tamo završili zbog sasvim neke druge stvari. 

Ruku na srce, za bolesnog člana svoje obitelji u ovoj situaciji iskreno molim za jedan dobri, stari, srčani udar u snu, koliko god to možda neprimjereno zvučalo.

Sandra Gajić

FOTO: Janis Fasel/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.