Kišobran i orhideje izuli me iz cipela

Kišobran i orhideje izuli me iz cipela

Nevjerojatno je upravo danas to kad me je nova generacija četvrtaša, mojih četvrtaša koje uvijek u lipnju oplačem jer oni odoše, a ne volim rastanke, iznenadila predivnom orhidejom, cvijećem u prekrasnoj ambalaži, i kišobranom s njihovim imenima. Može li se na ijednom jeziku u duhu tog jezika, prevesti što znači izuti iz cipela? Eto, upravo to mi se i danas dogodilo.

Kišobran i orhideje

Dakle, ti predivni klinci koji su me toliko toga naučili, dali su otisnuti kišobran sa svojim imenima. I ja eto sad jedva čekam da padne kiša i da orhideja cvate, i kad mi nije rođendan, da trajnica u poljevači zelene boje napreduje u mom vrtu. Pa što god netko mislio, kiša ako ne padne, ja ga palim i po suncu, razgovaram s biljkama… Jer su tu imena malih velikih života koji imaju svoj cilj. Svatko poseban i drugačiji u svojoj različitosti. Ali ljudi, onaj iskreni radosni osmijeh, suze zbog neuspjeha toliko su originalni da ih ne može kopirati ni oskarovski scenarij, a ni najbolje ispričana marketinška priča. Jer su tako svoji, i ne postoji špranca po kojoj će netko drugi biti do te mjere spontan, iskren i druželjubiv nakon samo jednog upućenog ohrabrenja ili osmijeha.

Cijena dječjeg osmjeha

Vele da smo mi u prosvjeti loše plaćeni. Ja i danas ne znam, a i ne mislim se uopće truditi saznati, kolika bi to cijena bila za naplatiti nešto takvo, u dječjem osmjehu i originalnosti. To jednostavno nema cijenu. Jer te čini boljim čovjekom, i kad je kiša i sunce. Ne daju ti da budeš loš. Iako projekcijom ispitivanja granica žele nekad izvući ono što sa sobom zoveš debljim krajem. Ali to ne možeš.

Svojim suzama, glavoboljama, beskrajnim zašto i pitanjima kojima odgovor i sam tražiš…ali ponosna i sretna, volim ih . Puno. I one koji ne znaju, i one koji znaju. Sva ta mala bića, imaju svoje razloge. Molim te Bože, da ih uvijek poštujem. Jer se silno žele osjećati sigurno. Bez mame i tate. Sa svojim mukama, kada škola postane sastavni dio njihovog malog, a opet velikog svijeta.

Tko sije u suzama, žanje u pjesmi

A domaća zadaća, noćna mora. Učiti ih da tko sije u suzama žanje u pjesmi je ono što se i sama se trudim živjeti, imam i svjedoke da mi je koji put i uspjelo.

Usput rečeno, ja sam ona žena koja je pisala da ne voli kišu i da ne zna kako je osjećati. Od danas više nije tako jer kad god pada kiša imenima govori i uči… ah ti mali životi. Koliko bogatstvo kriju u svojim različitostima!

I veličina onoga što mogu naučiti nemjerljiva je za još nekoliko života.

Sabrina Pejić

FOTO: Jelena Oberman/Alter

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.