Kada je 1991. moj susjed G. dobio funkciju predsjednika kućnog savjeta njegovoj sreći nije bilo kraja.
G. je bio polupismen čovjek s počešljanom kosom preko ćelave glave i velikih ruku, tvrde prošlosti. Smatrao je da smo svi mi u zgradi razmaženi klinci.
Slijedio je procedure kada bi nas uhvatio kako šaramo po liftu ili ne daj Bože ispravljamo njegove pravopisne pogreške napisane na papiriću u liftu kojima je obavještavao o novim situacijama.
1991. i poglavnik G
Znao je reći onako šeretski mom ocu: „Sve bi ja to preko ušiju“, kada bi nas kao djecu priveo.
Pisao je svakakve poruke pa je tako jednom napisao: „Zatvarajte vrata, pa rat je, ljudi!“
Bilo kako bilo, G. je vrlo ozbiljno shvaćao svoj posao pa smo ga znali zvati i “poglavnik G” što je, siguran sam, njemu jako godilo. Samo bi se osmjehnuo i pomaknuo cigaretu u uglu usana prema gore te malo žmignuo jer mu je dim ulazio u oči.
Poglavnik G. radio je vrlo predano svoj posao pa je tako nabavio i mali dalekozor iz nekog rata da bolje vidi sve te Srbe koji se prezivaju na „vić“, „ić“ ili, kako je ono rekla školovana susjeda s trećeg kata kojoj je malo dosadno, a sve zna, tko je od kuda i kakvo zlo taj nosi u sebi.
Baš ona kojoj je ponestajalo tema u miru, sada je u ratu dobila svojih pet minuta.
Poglavnik je sve to lijepo upisivao i prijavljivao.
Nije znao niti on, a niti dokona susjeda da taj lik, kojega je netko bez dokaza prokazao, proživljava pakao danima iza toga, neki su čak čuli da je viđen na barikadama kada je išao kod tete, neki su čuli da se penje na zgradu i puca po ljudima….svašta su ljudi čuli tih dana u vremenima kada je savjest za izgovoreno manje bitna od zadnja tri slova prezimena.
Zlatko
Kada je 1991. Zlatko krenuo u obrambeni rat dobio je broj iskaznice 007. Znao se šaliti kako je on James Bond.
Oduvijek je jako volio kaubojske filmove, možda mu baš zato nije teško palo to što je zadužio prvu pušku Vinčesterku sa 7 metaka i to što je prvu godinu rata najčešće bježao pred puno jačim neprijateljem.
Zlatko je odgulio sve osim Oluje uključujući i sve moguće humanitarne akcije Caritasa koje postoje, pomagao je kod poplava i svih onih nedaća koje sustignu ljude koji gledaju svoja posla. Odgulio u pravom smislu riječi s obzirom na to da nikada to nije nikome naplatio.
Za njega je Hrvatska bila uvijek ta s kojom sve počinje i završava.
Uvijek je bio prvi na kamionu s istim širokim osmjehom .
Zlatko ima i dva sina s teškom dijagnozom, imao ih je i kada je krenuo u rat i kada je pomagao svima u nevolji. Ima ih i danas i voli ih više nego što voli sebe.
Jednom daleko nakon svih ratova, sjećam se kada je počela frka oko Ebole u Africi, dok su svi paničarili oko toga da ćemo umirati i da ćemo ostati bez svih onih bitnih televizora, laptopa smokija i kikirikija koji su nam tako važni dok gledamo hrvatsku repku, ja sam se išao našaliti sa Zlatkom i rekao sam mu:
„Zlatko, mi poduzetnici dobili smo dopis iz ministarstva da trebamo naći ljude koji će skupljati mrtve po cesti kada dođe Ebola u našu zemlju“.
Zlatko je pogledao kroz prozor, obrisao znoj s čela i spremno rekao : „Jebiga, zapiši i mene!“
Budi čovjek
Danas, kada mnogi izmišljaju nepostojeće mrtve, bolesne susjede, nedostatak medicinske opreme u bolnicama i furaju se na moju susjedu iz 90-tih, danas kada dolaze dani u kojima ćeš moći pokazati da si najbolje od onoga što je Bog stvorio tako što ćeš paziti na slabije i nemoćnije od sebe, tako što nećeš širiti neprovjerene informacije koje bi nekoga mogle stajati ugleda i zdravlja, danas kada imaš priliku Hrvatsku učiniti ljepšom, ne zastavom, ne navijanjem, ne urlanjem nego djelovanjem, danas je tvoj dan i počinje tvojih pet minuta da pokažeš koliki si čovjek.
Marin Rogić
FOTO: Branimir Butković, HINA, Hrvatski povijesni muzej/Viktor Forgacs/Unsplash/ montaža: Alter/fotografije nemaju nikakve veze s osobama iz priče, već su samo ilustracija
