Ava Karabatić i Kristina Mandarina ne zaslužuju našu pažnju. Ovaj tekst zato nije o njih dvije. Tako da ako je itko očekivao da ću se ovom prilikom s njima sprdati ili ih „dubinski analizirati“ može odmah prestati čitati.
Kad su medicinske sestre prosvjedovale iskočila je Kristina Mandarina kako sa svojim preglomaznim, plastičnim sisetinama prodaje sezonsko voće na štandu. Danas, u trenutku dok ovo pišem, kada je u školama štrajk, svi „šeraju“ video u kojem Ava Karabatić, namjerno, loše pjeva sprdajući se s pjevanjem aktualne predsjednice. O tempora, o mores!
Ekipa koja nasjedne na primitivizam
Ne znam zašto ekipa uvijek nasjedne, ali nasjedne – i to na najprimitivnije stvari.
Nisam htjela o te dvije uopće pisati jer ni po čemu ne zaslužuju pažnju i prostor u javnosti. Pažnju zaslužuju vrijedne i predane medicinske sestre, liječnici, učitelji, kuharice i čistačice po školama, svi vrijedni radnici, uspješni poduzetnici, glazbenici, režiseri, glumci i likovni umjetnici.
Svatko si može napraviti plastične sise kao Kristina ili se praviti glup kao Ava. Nema u tome ništa novo ili inspirativno, kao što ni sprdanje s time nije nikakva fora budući da se upravo preko toga, servirajući nam takav šund, sprdaju zapravo s nama. Jer smeću se servira – smeće. Ekipa koja nasjedne na primitivizam u stvari je i sama primitivna. Ekipa koja se ruga nečijoj neinteligenciji (ozbiljno se pitam je li doista riječ o tome) ni sama nije osobito inteligentna. Jer da je, zadržali bi dozu dostojanstva, razumijevanja, pronicljivosti i samokritičnosti.
Ava Karabatić nije glupa
Nije glupa Ava Karabatić, ona od svog performansa dobro živi (iako se često zapitam je li to zaista sretan život, pa mi je bude žao). Mi smo ti koji su u cijeloj priči zapravo glupi. Mi smo ti koje podcjenjuju i ismijavaju, mi smo ti kojima serviraju napoj za dnevni obrok. Znam, lakše je gutati napoj, nego govna koje nam je politika servirala u zadnjih dvadesetak, pa i više, godina, ali to što se zabavljamo primitivnošću samo govori o tome da se ne znamo zabaviti i nasmijati sami. Da ne znamo za pametnije. Da nam je život isprazan. Da bježimo od stvarnosti, i ne suočavamo se s njome.
Govori i o tome da nam kronično nedostaje pravih sadržaja u životu. Govori o tome koliko smo zapravo sami sa sobom jadni. Govori o tome kako stvari prolaze mimo nas, vrijedne stvari, a mi ih nismo spremni pronaći ili prepoznati, jer su nam niska očekivanja. A kad očekuješ od drugog da ti servira zabavu, i to na dnevnoj bazi, on će gledati svoj interes, brzu i laku zaradu. A i kvaliteta zahtijeva vrijeme, inteligenciju i predanost. U skladu s time servirat će ti smeće, a ti ćeš se onda, poput štakora, hraniti tim smećem i zaudarat ćeš na – smeće.
Tužan prizor
Zato je meni tužno gledati kad ljudi okolo šire takva videa, dijele putem društvenih mreža i modernih kanala za komunikaciju. Žao mi je jer znam da im je život jako, jako isprazan, da je u pozadini svega nevjerojatna tuga i neispunjenost, zapostavljanje sebe i svog osobnog rasta. Zato se i prepuštaju niskim strastima i niskim pobudama kao što je smijanje na tuđi račun. Zato ja neću „šerati“ video u kojem Ava Karabatić očajno pjeva i priča nesuvislo ili fotografije na kojima neka djevojka sa silikonskim sisetinama prodaje voće. Umjesto toga posvetit ću svoje dragocjeno vrijeme stvarima i osobama koje volim, i zaista važnim informacijama. Tko neće, može se slobodno koprcati u blatu sa svinjama i jesti napoj. Neka se samo ne naljuti kada mu se to i otvoreno kaže.
Iva Kozarac
FOTO: ROBIN WORRALL/Unsplash
