Ožujak je. Zima nikako da završi. U veljači su naišla dva predivno topla i sunčana vikenda, a ni jedan nisam provela sa svojom djecom. Hodam kroz grad i gledam u nebo. A nebo gotovo bez oblaka i sivo. Nema smisla. Kao ni mnoge stvari u mom životu. Moji osjećaji, na primjer. Još su tu, a nema smisla da budu. A kamoli da budu to što jesu: nadanje.

Već je prošlo šest mjeseci kako sam napustila naš dom i supruga, zajedno s djecom. Podstanari smo. Djeca nemaju većinu toga na što su navikla, niti onoga što im je bitno. Gledam ih i slušam kako reagiraju. Moram. Ja sam sada samo zračni jastuk. Ublažavam udarce koliko se može. A ne može mnogo.

I dalje se nadam

Financijska konstrukcija svakodnevnog života sada je sasvim drugačija. Kao i pogledi ljudi na ulici: Dobar dan, ja se rastajem od supruga … Iznenađena sam koliko ljudi pozitivno prihvaćaju iskrenost i istinu. Valjda zato što ih se previše ne tiče.

Pokušavam se snaći, pronaći nam pristojno mjesto za život. Vodim djecu na terapije. Sama. Razgovaram s njima. Sama. Objašnjavam im. Sama. Tješim ih. Sama. I još se i dalje nadam. Potajno. Pomalo. Uglavnom nesvjesno. Da će njihov otac nešto razumjeti od ove realnosti koja to jeste. Kako sve one godine od ranije, radi kojih sam i otišla, tako i ovo malo mjeseci što više nismo zajedno.

Nebo ne postoji

Znam da je put od toga da čovjek nešto shvati do toga da to i prihvati dug. Lovim sebe često u razmišljanju kako se nadam da će se to desiti. Iako nema smisla. Ni nebo nema smisla kad bolje razmislim. Nebo ne postoji. Ono je samo naziv za neshvatljiv beskraj od kojeg se gubi razum. Ali je lijepe plave boje. Pa smo radi toga romantični. Pjesnički raspoloženi. Ili bezrazložno veseli. Hodam dignuta pogleda. Gledam u sivo nebo koje je izgubilo smisao, mada je još tu. Kao i moj život. Kao i ja, uostalom. Kao nada.

Zorica Krističević

FOTO: Jelena Oberman/Alter