Moja dijeta napreduje puževim korakom. Zapravo, napravim jedan korak naprijed, pa dva nazad. Teško mi je držati se pravila. Biti disciplinirana. Toliko je velikih i malih kušnji oko mene, a glad je prevelika. Problem je što ne mogu utažiti glad, čak i kada sam posve sita.
Nikada dosad, kada sam išla na dijetu nisam imala problem s disciplinom. Odlučila sam, i gotovo bez ikakvih problema odluku provela u djelo. Kile su samo padale. Samodisciplina je bila na visokom nivou.
No, izgleda da sam ušla u godine kada posustajem, kada mi to i nije na ljestvici prioriteta, pa podlegnem iskušenjima. Najgore u svemu je da mi je potrebno samo tjedan dana neumjerenog jela, pa da dobijem pet kila. Jedan mjesec, a da ne pazim što i koliko jedem, da debljina postane svima očita.
Pitali su me neki dan poznanice jesam li trudna. Mnogima bi to bila neumjesna primjedba, ali ja se nisam naljutila. Jednostavno sam debela. Pa sam kroz smijeh odgovorila: „Nisam, udebljala sam se“.
Znam da me ljudi nisu navikli gledati u takvom izdanju, ali smiješno mi je, kada u mojim godinama, ljudi od mene još uvijek očekuju trudnoću. Srednje četrdesete nisu nikako vrijeme za to. Vrijeme za trudnoću je u mojim godinama prošlo svršeno vrijeme.
Ali, ljudi kao ljudi, ne razmišljaju, pa bubnu i ostanu živi. I čini mi se kao da neke to nimalo ne smeta. Žive u nekom svom svijetu u kojem su sami sebi simpatični i dragi, ma što da kažu. Gledala sam te dvije moje poznanice i razmišljala zašto se smijuckaju. Smijuckaju li se možda što sad, kada su saznale da nisam trudna, nego da sam se udebljala kao i one, zadovoljnije sobom. Jer, kao eto, i meni se dogodilo.
Gledam njih, pa gledam sebe. Ja nisam zadovoljna. Ne mirim se sa stanjem. Kada posustanem i padnem, dignem se i krenem ponovo naprijed, puna nade da to nije moj konačan poraz. Borim se za sebe, pa i ono tjelesno, kao što se brinem i za svoj duh. Ne dopuštam da me išta obeshrabri. I zato znam: svoj cilj ću kad tad postići. A rok sam si, kao i većina, dala do ljeta.
Ne ponosim se nimalo, svojim nedostatkom discipline. Ne ponosim se nimalo nespremnošću za odricanjem. Iako sam rekla da se neću odreći nijedne namirnice, obećala sam si da ću se odreći količina. A da bi smršavila, količine koje moram pojesti doista su male. Mizerne.
Bez žrtve i odricanja nema nikakvoga napretka, ali svi mi, izgleda, s godinama ipak posustajemo u svojim bitkama. Bitka za lijepo tijelo, ma koliko to nekome izgledalo površno i pod utjecajem raznoraznih časopisa i modne industrije, bitka je, prije svega na duhovnoj razini.
Glad za hranom treba zamijeniti glađu za nekim drugačijim sadržajima koje će nas nahraniti. Jer, ne živi se samo od ića i pića, i hedonističkog uživanja u životu. Treba nahraniti i duh. A kad nam je duh gladan, najčešće posežemo za jelom i pićem nastojeći na taj način popuniti praznine. Praznine kojih ne bi bilo da je duh sit. Praznine koje ni najveće delicije ne mogu popuniti, pa onda posežemo za još hrane misleći kako ćemo tada opet osjetiti sreću.
Pokušavam se dosjetiti ovih dana što je u mom životu toliko krivo, da spas tražim u hrani. Ali, ne mogu. Možda je problem u želji za hedonističkim uživanjem u svim stvarima koje život pruža, a možda u nečem drugom. Pokušavat ću i nadalje. Jer kad dobijem odgovor na to pitanje, i moj problem s hranom će biti riješen.
Iva Kozarac
FOTO: Unsplash
