Ljutnja

Ljutnja

Sve češće čujem,  od raznih pametnih ljudi kako bi svaku emociju bilo dobro izraziti. Ništa kao ne bi trebalo „čuvati u sebi“. S nekim emocijama kao što je radost ili tuga, to je malo lakše. S emocijama koje su možda malo nezgodnije, kao što je to definitivno ljutnja, bi ipak mogli malo  imati problema ako ih samo tako javno sipamo iz rukava, i koliko god se svijet neprirodno pokušava prikazati kao izuzetno tolerantan, pada i na ovako jednostavnoj i općepoznatoj emociji kao što je ljutnja. Tako ćemo prije prihvatiti neku iskrivljenu i nametnutu normalnost od jedne obične, svakodnevne ljutnje.

Zašto je ljutnja toliko društveno neprihvaćena? Zašto se ne smijemo ljutiti? Možda odgovor leži i u tome što  izražavanje ljutnje ima jedan svoj specifični, ne baš oku lijep način izražavanja, pa se nerijetko tu nađu povišeni tonovi i razbijene stvari.

No, opet se pitam, da smo manju ljutnju na vrijeme počeli iskazivati, da li bi se ona stvarno razvila u toliki bijes koji uzrokuje viku i razbijanje stvari.

Kako se ja ne bih dovela u situaciju totalnog, pomahnitalog bijesa, evo počinjem sa izražavanjem ljutnje na svoj način.

Zašto i na koga sam zapravo ljuta? Ponekad se to i sama pitam, odgovor je najčešće – na nju, moju MS sustanarku, no pokušati ću raščlaniti.

Ljuta sam što sam spora. Bolje rečeno, što sam se iz super brze osobe polako počela usporavati i sada sam toliko spora da ponekad ni sama ne vjerujem. Nekada su me živcirali ljudi koji presporo hodaju, a sada me živciraju prebrzi ljudi. Ne znam zašto, možda me malo strah da se ne zalete u mene, ili mi se ne počnu smijati jer sam spora ili me ne osude odmah da konzumiram neke loše supstance. Stvarno ne znam, ali ljuti me što sam spora. Da, ljuti me što sam spora u kretanju, ali još više me ljuti kada sam spora u procesuiranju informacija. To stvarno ljuti. Tako se može dogoditi da mi netko od ukućana nešto kaže i ja mu dođem za par minuta i pitam ga što mi je malo prije rekao.

Kad skužim da mi se to događa, ako sam u mogućnosti, prigrlim dobre stare igrice. Igrice gdje treba brzo razmišljati i djelovati, a opet da nisu prezahtjevne. Mama, imaš ti pravo, Crash Bandicoot je zakon. Nije da se  i u igranju igrica ne mogu naljutiti, ali ljutnja usmjerena na igricu mi automatski smanjuje ljutnju usmjerenu na životne nedaće, i još uz sve, vježbam reflekse.

Ljuti me što se ponekad na vrlo mali uspon uspušem kao da sam hodala kilometre, i onda nakon svakog kraćeg uspinjanja moram stati da malo odmorim. Možda me to ne bi toliko ljutilo da samo sjedim ili ležim kod kuće, no vježbam i hodam svaki dan. Zbog kojekakvih obaveza za dom i djecu možda malo premalo vježbam, unatoč svakodnevnom vježbanju, no što je tu je. Imam pravo biti ljuta valjda zbog loše kondicije.

Ljuta sam što, najviše zbog vida, ne mogu voziti kada želim niti koliko želim. Ovo kada, se najviše odnosi na vremenske prilike ili doba dana a ovo koliko, na strah da će mi zbog preduge vožnje i koncentriranosti na promet doći do zamora vidnog živca. To me stvarno jako ljuti jer zapravo jako volim voziti. Vožnja mi pruža jednu određenu slobodu za koju nisam ni znala da je imam sve dok je nisam počela gubiti. Tek sada pomalo shvaćam strah starijih osoba koji je vezan uz to da moraju stalno o nekome ovisiti. Ne ovisim hvala Bogu stalno, ali ljuta sam i na ove, recimo početke. Početke koji već dovoljno traju, da me čine ljutom.

Ljuta sam i kada imam osjećaj da neko sužava štokove od vrata pa se ponekad zaletim u koji. Također mi netko zna ostaviti otvorena vrata od kuhinjskih ormarića pa ih onda ja zatvaram najčešće glavom. Ponekad i laktom.

Ljuti me što me zbog svih tih stvari, a i mnogih drugih tjera na izgovaranje vrlo ružnih riječi. Nije to nikada bio dio mog izričaja. Ne volim prostote ni slušati, a kamoli izgovarati, zato mrzim kada me ona na to natjera.

Ljuti me dakle to, što se moja svakodnevnica mijenja onako kako ne želim.

Prof. Tomislav Ivančić u svojoj knjižici o križnom putu „Pođi za mnom“ kaže da je to križ. Opisuje to drugom križnom postajom – Isus prima na se križ. Kaže da ljudi traže izvanredne križeve, a križ je prihvaćanje svagdašnjice.

Zaista je to skoro pa svakodnevna borba. Borba duha i tijela. Borba prihvaćanja i neprihvaćanja. Borba iskazivanja i zatomljivanja ljutnje. Borba između društveno prihvatljivog i društveno neprihvatljivog ponašanja.

Mirjana Krpelnik

FOTO: Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.