Uh draga, istino… Teška si, ali predivna. Nemaš predumišljaj. Nisi maliciozna i uvijek si gola do bola. Traješ i ovjekovječiš. Trenutak ili vječnost, svejedno je. Onima koji te ljube si blagoslov, a onima koji te mrze surovi i teški okidač za vuka kojeg hrane.
Ali tu si… ne mogu te oteti, potkupiti ni kompromitirati. Jer sve to već jesi. Slobodna, velika i nepotkupljiva. Boliš i voliš istovremeno. Kako kome. Rušiš da bi sagradila. Novo i bolje. Možda rijetkima dođeš kao prijatelj.
Kanal prepoznavanja drugih
Jer biti tvoja prijateljica jako je zahtjevno. Rizična si. U raskoraku od samoće, neprihvaćanja i bijega. Recipročna, onome što znam o sebi. Kanal prepoznavanja drugih, po principu slični se prepoznaju. Kao most od srca do razuma. Koji se gradi kamenčićima i konstrukcijama za vječnost.
Ali ti jedina znaš koliko samodostatnosti stane u tvoj ormar. Nekima je veličina „L“, a opet osvrćući se oko sebe ne staneš ni u „XS“. Jer zjenica oka ima doseg. Isto kako i mogućnost prihvaćanja tebe. Eh, bilo bi super kada bi ovaj svijet bio u tebi i živio za tebe, makar lagano se primičući. Puzeći ili hodajući, ali nek’ bude k tebi.
Istina je zajednička
Vele mnogi: „Ja imam svoju“. Ali niti jedna svoja ne može biti samo svoja ako nije i zajednička. Pruža mnoge odgovore. U brojkama, zbroju pogrešnih slučajnosti, a istovremeno oslobodi svakoga tko joj prione zdušno. I bez ostatka za neki svoj manje okrutni svijet… u kojem nema boli i iskrenja varnica oko vatre čišćenja… trajni žar ostaje… onima koji vjeruju.
E, pa sretno vam bilo s istinom ili njenim inačicama u bezdanu sebeljublja.
Sabrina Pejić
FOTO: Quentin Lagache/Unsplash
