Hemeroidi

Hemeroidi

I? Što je sad? Što mislite? Da ću pričati o tome kako sam zaradila hemeroide? Naravno da neću. Ionako nemam pojma. Osim toga, nije to ono što je zanimljivo u vezi s hemeroidima. Pa što onda jeste? Stajanje u redu! Eh, opet ste krivo pomislili. Neću razvijati teoriju o tome kako dugo stajanje šteti meni, a odmaže tim venama na – ehm! – prilično nezgodnom, ako ne i smiješnom mjestu. Mada neki ljudi nalaze da je to jedno silno seksi mjesto. Da je vizualno izazovno. I tako dalje. Ali da ja krenem od guzice. Pardon, od početka.

Srpanj je, radni dan. Prošla su tri sata popodne. Vruće je, ljepljivo, znojno, sunce prži. Nakon odrađenih osam sati redovnog posla, nakon pol sata vožnje u neklimatiziranom autiću i nakon što sam iz istog izašla na uzavreli asfalt, duboko se nećkam između odlaska ravno u prohladni, zatamnjeni i usamljeni stan, u kojem me još povrh toga čeka ugodno tuširanje, i odlaska do obližnje ljekarne.

Znam: ako se sad uvučem u onu mirnu hladovinu i osvježenje, vjerojatno više niti neću pomoliti nos napolje. Nevoljko krećem prema ljekarni. Čak mi je i poluprazna torba na ramenu nekako teška, topla i dosadna. A u njoj su samo ključevi, novčanik i mobitel. Prelazim preko ceste i stižem pred vrata koja moram jače gurnuti, jer su poprilično teška. Unutra je klima namještena na prenisku temperaturu i ja se šokiram čim sam ušla. Ne smijem ni pomisliti kako će mi tek biti za dvije minute kad izađem. Tako mislim ja. Ali, ne misli sudbina.

Nevjerojatno kako ta sudbina ima smisla za izmišljanje sitnih smicalica. Ali, nije da nisam zahvalna za te smicalice. Nije! Zašto? Pa, sad ćete čuti. Dakle, mislim ja: dobro, za dvije minute sam vani, neću se stići previše ohladiti, samo je jedna bakica ispred mene, a u ljekarni su dvije blagajne. I najmanje troje zaposlenika u svakom trenutku. A onda se desila smicalica. Iza pulta je, umjesto meni već godinama poznatih gospođa, izronio – košarkaš.

Dečko je visok gotovo dva metra, i da ja imam onako duge ruke i noge, možda bi i meni trebalo dvadeset godina vremena da ih uskladim. Na žalost, ta produljenost njegovih udova nije utjecala na brzinu. Ma kakvi! Ali je utjecala na to da previše lupa svim onim ladicama neodmjerenom snagom mladosti. Konačno je našao jedan od lijekova na receptu one bakice.

Žena je strpljivo čekala, prebacujući težinu s jedne bolesne noge na drugu. Vidi se da joj stajanje nanosi bol. Noge su joj otekle oko zglobova, i posvuda se vide sitni, tamno-plavi kapilari. Podižem pogled ka njenom licu i zaista sam ugodno iznenađena. Ni traga od mrštenja ili slabo prikrivene zlovolje. Baka je sto posto iskreni stoik. Mirno podnosi sve što joj život donosi. I podnosit će dokle tijelo izdržava, a za dalje od toga – nije njezina briga. Njezina briga je njezin pogled na život. Koji se vidi u smirenom i strpljivom izrazu lica. Nevjerojatno kako nam pogled iz nas, koji je naš, za koji se odlučimo, pa radimo na njemu, taj pogled na život i stvari oko nas, kako nam može pomoći. Jako. Eto, sve ja to vidim na njezinom licu.

Za to vrijeme onaj košarkaš i dalje uporno lupa ladicama, vrti se među bočicama i kutijama, i ja ga krajičkom oka stalno doživljavam kao nezgrapnu smetnju u onom posvećenom prostoru iza pulta prepunom sklada, ravnih linija, određenosti i posloženosti po tajnim brojevima i šiframa. Odnosno, po načinu na koji se već svi lijekovi sortiraju. On odlazi u pokrajnju prostoriju, nešto mrmlja ispod glasa/vjerojatno s jednom od svojih starijih kolegica/, vraća se i čini mi se da će svaki čas počupati kosu s glave, jer ne nalazi onaj drugi lijek s recepta.

Umjesto čupanja kose /što bi barem bila tiha djelatnost/, on opet ‘puca’ onim ladicama na sve strane. Sad mi već pada na pamet da bi možda bilo bolje da sam prvo otišla kući istuširati se, ručati i možda malo odspavati, pa onda doći u ljekarnu. Valjda bi ova jadna žena do tada dobila ono što joj treba. Pomislim to, a onda odustanem od ljutnje koja još nije ni započela.

Pa što onda ako sam umorna i gladna? Pa što onda ako ovaj košarkaš ne radi briljantno posao farmaceuta? Baš neću da se naljutim. I nisam. Na kraju ona starica nije dobila to na što smo obje tako dugo čekale i ja sam konačno došla na red.

I sad dolazim do onog sudbinskog dijela. Onog kad sudbina izvede svoju smicalicu. I to toliko virtuozno da ju ne bi čovjek ni primijetio da ne vježba svaki dan gledati u nevidljivo, čuti nečujno i zamišljati nezamislivo.

Zatražila sam da mi da kantarionovo ulje /ulje gospine trave/. Dobro je za svako oštećenje kože – od opeklina, nakon sunčanja, za raščešani ugriz komarca i za ‘zguljena’ koljena. A svega toga u mom domu ima. On dohvaća jednu svijetlu, žutu kutijicu. Odmah vidim da to nije od onog proizvođača čije proizvode inače kupujem. Pitam ima li još neku vrstu, a on mi već gura onu žutu kutijicu pod nos. Pomirljivo je prihvatim u ruku, pa je malo okrznem pogledom u potrazi za imenom proizvođača, dok on traži ono što bih ja zaista htjela kupiti. Naravno, toga nema.

U trenu kad pođem vratiti onu bočicu natrag /imam doma još malo ulja, nije mi baš ‘frka’/, pogled mi zapne na jednu jedinu rečenicu ispisanu izvana na kutijici i to finim, ukrasnim kurzivom: ‘Nanosi se na oštećene dijelove kože i na hemeroide do tri puta na dan po nekoliko kapi.’ Zadržim ruku u zraku, a bočicu u ruci. ‘Uzet ću ovu.’ rekoh. I dalje vam ne znam više ništa ispričati suvislo. Znam samo da sam iz ljekarne izašla kao nošena na bijelom oblačiću.

Jer to, kako hemeroidi na ovom vrućem, užarenom i toplom vremenu mogu peći, pulsirati i podsjećati vas bez prekida da su tu i da neće otići nikamo od vas – to znaju samo oni koji o tome nikad ne govore. A takvih je nemali broj, samo da znate. Do tog trena nisam imala pojma o tome da mi ulje gospine trave može pomoći. Mada mi je pomoć trebala. A znate li zašto? Zato što sam i ja jedna od mnogih koja ne govori o tome. Sve do sada. Sve dok me sudbina nije malo kucnula prstom po čelu i šapnula mi na uho: „Hej, daj malo pažljivije gledaj oko sebe. I počni govoriti o onome o čemu se ne govori.“

Znate, ponekad me baš naljuti to kako je sudbina često u pravu. Ponekad. Ali ne danas. Danas sam naučila jednu odličnu stvar: Ako želiš mijenjati ovaj svijet, onda kreni od bilo čega. Od strpljivog stajanju u redu. Od toga da kao rođeni košarkaš postaneš farmaceut. I od hemeroida. Kad ti ionako već pripadaju. Aleluja!

Zorica Krističević

FOTO: Tbel Abuseridze /Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.