Možete se možda pitati što zapravo ima čudno u tako nečemu banalnom i svakodnevnom kao što je protok vremena. Pa u samom protoku i nema nešto posebno. Čudnovatost je u tome kako mi, ovisno o prilici i situaciji u kojoj se nalazimo vrlo različito gledamo na taj protok. Osim o situaciji u kojoj se momentalno nalazimo, pitanje da li vrijeme prolazi brzo ili sporo ovisi I o našoj dobi. U nekom širem kontekstu, vrijeme naravno puno brže prolazi u mlađoj dobi, što je zapravo sasvim normalno i očekivano, jer ipak , kada si mlađi , radno sposoban, i još ako imaš obitelj, ponekada ti dan ,a i noć jednostavno prelete.
U užem kontekstu gledano, ponekad nam se u jednom danu pojam protoka vremena može promijeniti i nekoliko puta.
Tako npr. ako čekamo autobus po hladnom, kišovitom vremenu, sigurno si mislimo kako to vrijeme teče vrlo, vrlo polako, pa ako nam autobus stiže za pet minuta, kada god pogledamo na sat još uvijek moramo čekati gotovo isto toliko minuta. Nevjerojatno. Jedan vrlo sličan efekt ja doživljavam u jednoj neizbježnoj situaciji u koju ulazim s vremena na vrijeme i to opet naravno zbog moje neizbježne MS sustanarke.
Zbog njene nepredvidljivosti, svako toliko moram ići na MR (magnetnu rezonancu). Tko se ikada susretao s tom pretragom, zna da ta pretraga tj. snimanje nije nimalo bolna, samo dugo traje, vrlo je bučna i iznad svega jako, jako klaustrofobična. Pogotovo je klaustrofobična ako moraš snimati glavu. Za one koje su malo manje upoznati, to je zapravo jedan uski, mračni tunel, u kojem moraš vrlo mirno ležati I slušati grozne, glasne zvukove.
Oni koji mene malo bolje poznaju, znaju da ja zapravo patim od neke vrste klaustrofobije, pa postoji vjerojatnost da me u tim uvjetima uhvati napadaj panike. To svakako nije lijepo iz više razloga. Osim zbog toga što u napadaju panike, tijelo dolazi u jednu vrlo neugodnu situaciju , rekli bismo osjeća se kao da je u smrtnoj opasnosti i svim silama se trudi izaći iz te situacije, još te prati osjećaj da ako ne izdržiš, morat ćeš doći ponovno. Meni je to jednom riječju, strašno. Moje psihičke pripreme počinju danima ranije, a najčešće se sastoje od toga da sve oko sebe davim riječima i cendranjem da opet moram ići na to čudo, I onda me ta okolina obasipa raznim utješnim riječima ohrabrenja.
Na taj dan, zbog možebitne dijareje izazvane nervozom, moram manju količinu hrane unijeti u organizam, a opet ne smijem biti niti gladna kako mi ne bi pao šećer pa se još u kombinaciji sa strahom prije reda ne srušim u nesvijest. Obavezno moram uzeti dva Normabela u razmaku od sat vremena radi boljeg efekta. Kada vidim da mi je sudbina neizbježna i tehničar me upućuje u garderobu, počinju moji posebni prohtjevi. Već sam si pripremila majicu kratkih rukava i neke vrlo lagane hlače i onda još moram skinuti i cipele i čarape. Ako osjetim imalo vrućine negdje u organizmu, ne valja. Bolje da mi je malo prohladno, ako mi uopće može biti prohladno uz povišeni krvni tlak i otkucaje srca iznad 100.
Idući prohtjev je da mi niti pod razno ne smiju staviti slušalice koje bi doduše malo smanjile buku ,ali bi mi dodatno fiksirali glavu i samim time pojačali osjećaj klaustrofobije.
Kada siroti tehničar konačno pristane na moje prohtjeve, i obeća mi da će me stalno gledati na monitoru, neposredno prije nego mi zaklope još jedan oklop oko glave, moram čvrsto zažmiriti I niti na jednu milisekundu ih ne smijem otvoriti.
Ne smijem ih otvoriti iz vrlo očitog razloga, a to je da ne vidim koliko mi je blizu krov tunela. Ako to vidim, mogu me odmah iščupati van.
Drugi razlog je taj, da si ne pokvarim čaroliju vizualizacije. Izradila sam jedan izuzetno profinjeni način savladavanja tog užasno sporog protoka vremena kojeg moram provesti u tunelu.
Vizualizaciju sam vjerujte mi već razvila do savršenstva. Tako se sada već dosta uspješno mogu prebaciti na neku prekrasnu morsku obalu i okružiti se ljudima koje volim. I naravno , moram moliti kako bih ostala fokusirana. „Nađi vremena za molitvu, to je najveća snaga na Zemlji“ ( Sv. Majka Tereza)
I nikako nije mudro večer prije gledati film tipa „Escape room“.
Da , protok vremena u MR tunelu je jako spor, ali izgleda da me ova moja sustanarka i po tom pitanju malo drila. Suočava me s mojim strahovima kako bi ih prebrodila. Ponekad je život s njom pravi „Fear Factory.“
Mirjana Krpelnik
FOTO: Ken Treloar/ Unsplash
