Dođeš tako u neke godine kada te više nije briga kako će te drugi doživjeti. Udobnost i vlastiti komfor ti je na prvom mjestu. Odrađuješ po ps-u ono što ti je darovano vremenom ili ulogom i ne zahtijevaš čudo. Jer si uvjerena da se događa onda kada si zdrav i možeš. I kada su ti zdrava djeca. Ma što bilo guraš i kuburiš.
Shvatiš tako, da ljudi u tvom životu odlaze i dolaze, a da ostaju najbolji za tebe. Ostali stoje dok vide priliku za sebe ili neki interes koji bi ih promaknuo da bolje dožive sebe… jer sebe nemaju…
Te neke godine
Ali ti se više ne osvrćeš, nego napokon uložiš u sebe i svoj probitak. Pri tom ti nije potreban nitko. Osim vlastite samodostatnosti koja nije taština i opet je većina ne razumije. Ali tebi je tako svejedno jer tvoje tišine i koraci nemaju granicu.
Jer se usudiš živjeti ono što vjeruješ bez da se nekom uvlačiš u guzicu. Samo slobodna od dojma drugih grabiš naprijed i nije ti stalo do onih kojima se kao trebaš svidjeti.
Ne bojiš se više da će tvoje prisustvo ili izostanak nešto propustiti. Jer ti je ono što želiš prvo i jedino. Nema supstituta niti kompenzacije. Samo je tvoje. Trpjela, snosila ili lakoćom nosila dođeš do faze da je tvoje i neotuđivo. Iako zaboli izostanak očekivanog raduješ se jer još uvijek možeš i znaš. Ma tko to može spriječiti? Kolona onih koji se pretvaraju i namještaju kao suncokret?! Nema šanse. Pustiš da se okreću i uživaju u vlastitoj samodopadnosti jer ispred si.
Suze koje ispiru taštinu
Vidiš oblake i kišu i sve je spremno za suze koje ispiru taštinu. Nekad i ne razumiješ, ali nije te briga. Jer razumijevajući uglavnom nastradaš. Ma koga je zapravo briga kako si? Osim majke, rijetki su oni kojima će biti bezuvjetno stalo do tebe. I onoga što prolaziš. Jer si žigosani. Interesom, lovom, zadovoljenjem vlastite potrebe, ili nečim što ne možeš imenovati, a znaš da je onako fuj u svim aspektima u kojima inače djeluješ. Najviše je fuj jer nema principa uzajamnosti, a ljuska koju razbiješ izaziva zgražanje. One većine koja se ne može prilagoditi. Rasuta po svijetu, u idealu koji pokušava živjeti bez obzira na sebičnu rasu koja ne vidi ništa dalje od sebe. I sustavno tone nemogućnošću izbora.
Sabrina Pejić
FOTO: Henri Meilhac/Unsplash