Nema dugo tome što sam uselila u novi stan. U zgradi ne poznajem nikoga. Susjedi me ljubazno pozdravljaju u liftu i na hodniku, ali to je sve. Naravno, drugo niti ne očekujem. Ni sama nemam previše vremena za bolje upoznavanje. Svejedno, jedno popodne zazvoni zvono na mojim vratima. Pogledam kroz špijunku, a jedna jako sitna, sjedokosa i krhka gospođa stoji pred mojim vratima. To je susjeda koja živi kat niže. Otvaram vrata, a ona me pozdravlja i ispričavajući se, upozorava me da voda od mog klima uređaja curi ne samo njima, već i susjedu još jedan kat niže.
Susjeda
Brzo popravljam stvar, a ona me nagovara da dođem kod nje na sok. Pristajem. Zadržim se kratko. Razgovaramo uglavnom o trivijalnim stvarima, ali barem smo opuštene. Nakon tri dana ja opet, a što drugo, zaboravim isprazniti vodu iz posude u koju kaplje voda iz klima uređaja. Gospođa je opet na mojim vratima. Ispričava se na smetnji… I već sam kod nje na kavici. Ovog puta dobivam i zaista ogromnu zdjelicu sladoleda. Domaćeg. Započinjemo razgovor o receptima. Ja sam antitalent za spravljanje finih stvari. Ali to nekako uspijem prešutjeti.
Moja susjeda priča o tajni svog recepta za dizano tijesto. Nema šanse da se i približno sjetim svih sastojaka ili postupaka (moj mozak ima nerazvijen osamnaesti režanj, druga vrata lijevo iznad kojih piše: dizana tijesta), samo znam da mi je povjerila kako, kada se to dizano tijesto jednom razvije, mora se tako razvijeno malo posušiti prije no što se premaže nadjevom, pa se onda smota, pa onda… Uglavnom, ona se dosjetila da uključi fen i na brzinu posuši površinu tog svog tijesta, tako da se ona druga smjesa ne bi upila u prvu. Fasciniralo me to feniranje tijesta za savijaču! Kakva ideja.
Feniranje prozora
Na sljedećoj našoj kavi poveo se razgovor o održavanju stana. O prozorima, tepisima, zavjesama. Gospođa mi pokazuje na kuhinjski prozor, ispod kojeg sjedimo, i kaže kako je jedne zime baš navalila da ga opere, a temperatura je bila izuzetno niska. Ukućani su joj počeli čak prigovarati radi toga, ali ona nije htjela odustati. I kada se primila pranja prozora izvana, na nekih minus deset stupnjeva, prije no što je uspjela do kraja oprati i prebrisati staklo, na njemu se stvorio fini sloj mraza. I tada se sjetila fena. S fenom u jednoj, a mokrom krpom u drugoj, ipak je provela svoju volju.
Danas je susjeda opet bila na mojim vratima. Smije se. Kaže: „Ovaj put ne curi klima. Samo želim da dođete malo k meni.“
Uniforma
Ponovno sjedimo pod kuhinjskim prozorom. Onim ‘feniranim’. U jednom trenu kaže kako njezin sin na poslu mora nositi uniformu, a ima ih samo dvije za promijeniti. Što nije nikakav problem po ljeti. Za jedan dan se i opere i osuši. Nije problem ni zimi. Grijanje je dobro. Ali što će biti u ovom prijelaznom periodu, kada će vani biti prilično vlažno, ali ne toliko hladno da nam uključe grijanje? Ovoga puta sam se ja dosjetila: „Pa, zaboga, opet ćete uključiti fen. Ako ste mogli za štrudlu i prozor, onda baš možete i za uniformu!“
Zorica Krističević
FOTO: Jelena Oberman/Alter
