Čini mi se da je netko nekad rekao kako je dobro i potrebno ponekada voditi razgovor sa samim sobom. Pošto ja ne vodim razgovor sama sa sobom, nego s MS sustanarkom, nisam sigurna da li to onda vrijedi ili ne. Zapravo, nije mi to niti bitno, jer u ovoj mojoj MS situaciji, nešto sam sigurno naučila , a to je uporaba rečenice – baš me briga. Tako lijepo mogu izreći da me baš briga što će tko misliti o mojim dijalozima sa sustanarkom, no oni su ipak ovdje.
Razgovor u noći
Prije neki dan; 3:20 u noći. Moje oči su ponovno kao u sove. Svim silama se trudim ponovno zaspati, čvrsto žmirim, ali uzalud. Ona mi se lagano podsmjehuje.
Ja: „Zašto si me probudila i držiš me budnom? Sada razmišljam o svim mogućim problemima i još imam dodatan problem jer znam da se neću naspavati i da ću biti sutra, tj. danas još više umorna nego inače.“
Ona: „Prihvaćam da si se možda radi mene probudila, ali nisam ti ja kriva što razmišljaš o glupostima, ili o brigama.“
Ja: „Kako da ne razmišljam o brigama kada si mi ih ti nakalemila na glavu.“
Ona: „Ja nakalemila na glavu!?! Glupost! To što se ti zamaraš stvarima koje ne možeš promijeniti stvarno nije moj problem.“
Ja: „Naravno da ti misliš kako nisi nizašto kriva, a jako dobro znaš da nema tebe, puno toga bi bilo drugačije. Puno toga bi bilo ljepše i bolje. Moja kosa bi još uvijek bila sjajna i duga, radila bih, samim time ne bi mi svaki puta srce zastalo kada bih ugledala kakav račun u poštanskom sandučiću, moj bi društveni život bio ispunjeniji, rečenice smislenije, ruke spretnije… a najbolje od svega, sada bih kao svi normalni ljudi – spavala.“
Ona: „Još ćeš me okriviti i za klimatske promjene koje su zahvatile Zemlju.“
Ja: „Ne pretjeruj, znamo svi da se one jednostavno događaju i teško da mi kao ljudi imamo previše utjecaja na to. Možemo se potruditi da recimo zagađenje smanjimo na najmanju moguću mjeru, ali klimatske se promjene događaju i događat će se urgirali mi malo ili nimalo, i htjeli mi to ili ne. One se jednostavno događaju.“ (Ajme, sad sam još i o klimi počela s njom razgovarati.)
Dvostruka mjerila
Ona: „Evo vidiš kako imaš dvostruka mjerila. Za klimatske promjene ne okrivljuješ nikoga pretjerano i tvrdiš da se zbivaju neovisno o nama, a za situaciju u svom životu kriviš isključivo mene. Ne daješ uopće prostora da barem razmisliš o tome da se neke stvari i u tom životu mijenjaju htjela ti to ili ne, i urgirala malo ili nimalo.“
Pošto ja šutim, opet ona: „Razmisli malo onda i o tome da se promjene događaju, a ja ti možda samo malo manje suptilno ukazujem na njih. Ništa nemaš od toga da se uljuljkaš u lažnu sigurnost. Evo. Ja ti zapravo pomažem da budeš stalno u pripravnosti.“
Ja: „Mozak će mi izgorjeti od tebe.“
Ona: „Koji mozak?“ (Smije se tolikom silinom da se protiv svoje volje i ja nasmijem.)
Ja: „Stvarno si me izmorila. Mislim da ću konačno zaspati.“
Ona ne može odšutjeti: „Vidiš. Nikako da shvatiš da trebamo jedna drugu i da nisam zločesta nego te učim nekim stvarima.“
Ja: „Hm.“ (prvo se pravim da spavam, samo da me pusti na miru, a na posljetku stvarno zaspim.)
Nakon ovakvih i sličnih epizoda, ne znam je li mi je lakše ili teže. Ipak, možda malo lakše, jer svako osvještavanje je početak rješavanja problema.
„Pronikni me svega, Bože srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj brigu misli mojih.“ (PS 139, 23)
Mirjana Krpelnik
FOTO: Leonsa/Unsplash
