Bila sreća odlika, doživljaj, debljina novčanika, ma što god to bilo nekome, primjećujem da se samo rijetki ljudi vesele i funkcioniraju u odnosu sreće drugoga. Ako nije nevolja, smatraju se nepotrebnim i nepoželjnim. To je baš tužno. Jer sve se dijeljenjem uveća ili smanji. Bez obzira što kaže o toj operaciji matematika. Primjećujem da neki ljudi jedva čekaju tuđu nevolju. Ne želim vjerovati da je to zbog zluradosti. Nego jednostavno obrade to u glavi tako da su jedino u tuđoj nevolji korisni, potrebni i vide smisao. A to je jako pogrešno. I stvara sliku manje vrijednosti samog sebe ako je netko uspješan i sretan i želi to podijeliti s drugim. Jednostavno se javi sindrom nestajanja. Zašto?
Pa lijepo je dijeliti i sreću i tugu. Što je to tako tužno u čovjeku pa ne može podnijeti da je prihvaćen u društvu onih koji eto uspješno nose svoju muku, vesele se tuđoj radosti i uspjehu.
Koliko čovjek može ne voljeti sebe da se osjeća da pripada drugome jedino ako je taj drugi bespomoćan, jadan, uništen ili bolestan? Možda se sada neki pozivaju na prijatelj se u nevolji poznaje. Je. Istina je to. Ali kakav ako ne može podnijeti i radost i uspjeh i sve ono što taj drugi ima, zna, pokušava ili osjeća? Ne znam odgovor na to pitanje i uvijek se iznova iznenadim kada primijetim tu pojavu. Možda stane u riječ zavist ili naslada, zluradost. A možda ne stane u ništa osim u ispraznost ljudskosti bez cjelovitog duha. Tražeći odgovor, dan po dan, želim da svatko od nas nađe svoju sreću, i one s kojima to radosno dijeli. Jer ljudsko biće ostvaruje se u cijelosti jedino u odnosu s drugim. I u tuzi i u sreći.
Sabrina Pejić
FOTO: Jeryd Gillum/Unsplash
