Danas ljudi često koriste riječ depresija. Utrpavaju u nju svašta. Uglavnom, ako im nešto ne ide kako su zamislili, ako ne mogu ostati sami sa sobom, ako tamo gdje su zacrtali nema željenog odraza, ili jednostavno bilo koji oblik neugode s kojim se susretnu, jer ne mogu prihvatiti da život ima zadnju riječ i da je bol neizbježna.

Tu nastaje začarani krug, jer ovaj svijet nudi formu umjesto sadržaja, parametre težine, visine i dužine nosa, trepavica i nogu i točno određenih brendova, kako bismo bili uvriježeni, a ne uvrijeđeni.

Nedavno sam pročitala istraživanje jednog lika koji je ciljano objavljivao „fake statuse“ na Instagramu. Dućan iz kojeg izlazi on s Louis Vuitton vrećicama dobio je u nekoliko sati oko 1500 pratitelja. Tuga i jad. Jer to nije život. Nego servirana stvarnost koja se bavi ispraznostima ljudske egzistencije, koja ne živi nego traje. Dok se ne potroši. Kad se krene trošiti ili dođe svome kraju, momentalno nastupa neugoda.

Ta neugoda deprimira, depresira, i kreće faza nemogućnosti suočavanja, iliti bijega u  rješenje koje će istu maknuti. I tada dolazi procvat: „life coacha“, „vidovitih Milana“, „srećonoša“ i sličnog.  Jer i dalje ne želim prihvatiti neugodu kao sastavni dio ljudskog života. Jer ne želim prihvatiti nevolju kao dio odrastanja i sazrijevanja. A nije je moguće izbjeći, bez obzira na statuse, odluke, nazivlja koja koristimo kad smo u njoj/njima.

Puno toga što ne želimo događa se, i nemamo na to utjecaj. Nego koristimo metodu pokušaja i pogreške. Pa što upali. Puno jednostavnije bi bilo prihvatiti, ono što ne možeš promijeniti. Jer iz te „depresije“ kreće život, a ne trajanje. U svakodnevnom prihvaćanju, bez odgađanja i planiranja. Svejedno je kakva je nevolja. Bitno da način nošenja s njom nije servirana stvarnost trajanja i roka. Jer u životu je to „roba s greškom“.

Sabrina Pejić

FOTO: Luis Galvez/Unsplash