Borba s vjetrenjačama

Borba s vjetrenjačama

Koliko ja znam o ovom izrazu, to je nekako postao uvriježeni izraz za unaprijed izgubljenu borbu. Za borbu malog čovjeka protiv ogromnih stvari. Takvu borbu vrlo lijepo i slikovito opisuje Miguel de Cervantes u svom famoznom romanu „Don Quijote“. Samo ne znam tko ih je učinio tako ogromnima. Vjerojatno mi sami koji smo im dali na važnosti. Nevjerojatno, ali ako dovoljno dugo sebi ili nekome drugome govorimo kakav je, bila to istina ili ne, on će sam u jednom momentu povjerovati u to. Najčešće je tako. Najčešće je i prisutna i situacija, ako se osoba kojoj se to govori, na bilo koji način pobuni, ne preostaje joj ništa drugo nego započeti borbu s vjetrenjačama.

Vjerujem da se mi svi više-manje na dnevnoj bazi borimo s vjetrenjačama. Svatko sa nekom svojom.

Moja borba nije zapravo samo s mojom MS sustanarkom, makar naravno, najviše je s njom povezana, nego i sa svim njenim nusproduktima.

Jedno od mojih svakodnevnih borbi je sigurno vježbanje. Pričala sam već o vježbanju i njegovoj važnosti. Mi stvarno moramo svakodnevno vježbati da bi održali tonus mišića, a samim time i funkcije koje ti mišići obavljaju. Ne možete si niti zamisliti koje sve mišiće i na koje načine moramo vježbati. Zašto je to onda borba sa vjetrenjačama? Pokušati ću malo objasniti koji su mogući scenariji. Jedan od mogućih scenarija je definitivno taj da uz uredno svakodnevno vježbanje, jedno se jutro probudim i osjetim da ne mogu normalno hodati. Ukočeno mi je npr. lijevo bedro, i uz svu moju muku i znoj, ne ide, pa ne ide. U početku ipak pokušavam ignorirati no ona je momentalno jača i ja odustajem od daljnjih napora i uz malo sreće (da nije relaps) kroz nekoliko dana ne vježbanja ponovno se uspijevam vratiti u normalu i početi s vježbanje. No nije više isto. Moja me vjetrenjača malo otpuhala i ja ne mogu nastaviti tamo gdje sam stala, u istoj kondiciji, s istim brojem ponavljanja, nego se moram vratiti nekoliko stupnjeva nazad i ponovno polako vraćati  pokrete tamo gdje su zastali.

Idući mogući scenarij, koji se također tiče vježbanja je da se nakon najnormalnijeg jučerašnjeg dana, jednostavno probudim sa onom maglom u glavi koja je popraćena skoro pa totalnom nemogućnošću ustajanja iz kreveta uz osjećaj jedne tupe lijenosti koja zapravo i nije prava grješna lijenost, nego više tijelo koje odbija poslušati glas razuma i samo tupo sjedi ili leži. Pa ako se ta magla ponavlja nekoliko jutara za redom, naravno, opet će me otpuhati.

Definitivno najgori scenarij koji mi borbu sa vjetrenjačom može učiniti apsolutno opakom, je ona grozna beštija koju svi najviše mrzimo, nepredvidljiva je do besvijesti i uvijek nas vreba poput grozne zvijeri i nikada ne znaš je li dovoljno gladna da napadne. Zove se još i relaps. Ne želim sada detaljno o njemu, jer ne kaže se uzalud – ne diraj lava dok spava, samo ću reći da je to stanje za koje nikada ne znaš koji dio tijela će ti zagristi, niti koje živce će pokositi, a oporavak može trajati od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci. Jednom ću ga opisati, i njegovo liječenje kortikosteroidima, ali ne sada. Sada ću samo reći da ta borba s vjetrenjačom ne samo da me otpuše nego mi najčešće izbaci mač iz ruke, a ponekad ga i slomi. Dugo vremena mi onda treba da napravim novi mač, i u tom periodu, ako mi je baš dosadno, mogu se zabavljati izradom maketa vjetrenjača kako bi moja iduća borba imala više smisla i efekta. Upoznaj neprijatelja kako bi ga lakše savladao.

Nisu to naravno sve vrste borbi sa vjetrenjačama, ima i onih vjetrenjača koje se zovu – sustav. E to su prave vjetrenjače. Ogromne su i glupave poput trolova.

Za njih ti treba podosta vještina kako bi se uopće mogao upustiti u bilo kakvu vrstu borbe. Zato nema preskakanja. Borbe se moraju uvijek odvijati na sličan način. Prvo proučavaš vjetrenjaču, pokušavaš je shvatiti, uzmeš štit i mač u ruke i upustiš se u beskrajnu borbu. Često te ona odbaci daleko, izbaci iz ravnoteže, ali jednako tako, svaka njena pobjedica ti daje mogućnost da je bolje upoznaš i samim time da se pametnije idući puta postaviš. Ako ni zbog čega drugoga, onda barem da malo laganije padneš kad te otpuše.

Ne bojim vas se vjetrenjače. Stvarno vas se ne bojim. Odbijam vam davati previše važnosti. Vi ste tu možda samo zato da se ja bez straha naučim boriti. Ta ne znate vi kakvog ja saveznika u borbi imam. „Jahve mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Jahve je štit života moga: pred kime da strepim?“ ( Psalmi 27,1)

Mirjana Krpelnik

FOTO: Unsplash

1 Komentar

  1. ja sa čitao na originalu don quijoetea, nije lako, uglavnom htio bih reć da je taj izraz krivo protumačen kod nas a moža i zapadnije.Cervantes na početku romana opisuje dona kao osobu koja je nakon puno čitanja o viteškim romanima jednostavno bila blago rečeno opsjednuta time ili bolje rečeno da je skrenuo. Gdje je greška kod tumačenja, znamo iz romana da je on ‘zapovijedio’ Sanchu umislivši da su dole vitezovi s mačevima, na marš na njih, i naravno to je bila čista utvara, krilo jedne vjetrenjače ga je jednostavno odbacilo. Tako da borba protiv vjetrenjača je zapravo borba protiv izmišljenog neprijatelja, a ja bih dodao da je to blaga definicija ludila i temelja toga. Protiv sebe čovjek i svojih utvara se ne može borit jer je izgubljen na samom početku, naravno smisao ne postoji. I o tome bi mogli i stručniji ljudi raspredat al htio sam reć da je to borba protiv svoj izmišljenog neprijatelja koji zna sve tvoje štoseve to jest slabosti i da je ta bitka unaprijed izgubljena, eto

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.