Svima nam se omakne da zaviknemo ponekad

Svima nam se omakne da zaviknemo ponekad

Vikanje je znak nemoći. A mi roditelji znamo se ponekad osjećati toliko nemoćno, iscrpljeno uvjeravanjima, na rubu. Pa kada smo na rubu, zaviknemo. Nekima od nas poleti i ruka. Ja se, srećom, uspijem kontrolirati. Osoba sam kojoj zaista treba puno da ju se izbaci iz takta. No, djeca ponekad znaju doseći i do tog nivoa. Dovedu te do točke pucanja.

Poznam jednu majku, čija su djeca već velika, a koja je u takvim trenucima otišla u hodnik i plakala od nemoći. Djeci se nije dogodilo ništa, ali ona je nepovratno gubila živce i dobivala sijede.

Kad zavičem, što se događa rijetko, jer se stalno suzdržavam i kontroliram, osjećam se nesretno, osjećam to kao vlastiti poraz. Trenutak u kojem su poražene sve moje metode, trenutak u kojem su iscrpljene sve moje snage, trenutak u kojem ne znam više što ću. Točka pucanja.

Kažu da s djetetom i ljudima moraš biti asertivan. Asertivnost se, kao i sve ostalo, vježba i uči. Asertivnost je poprilično nova riječ u mome rječniku i još do kraja neizvježbana disciplina.

Prema Langeu i Jakubowskom (1976), asertivnost je zauzimanje za osobna prava putem izražavanja misli, osjećaja i stavova na direktan, iskren i adekvatan način, koji ne ugrožava prava druge osobe.

To je stil komunikacije, objašnjavaju psiholozi, koji nam omogućuje da se zauzmemo za sebe, poboljšamo odnose s drugima, jasno kažemo „ne“ kad je potrebno, postavimo granice, ali i otvoreno, iskreno i adekvatno izrazimo pažnju, nježnost i zahvalnost prema drugim ljudima, primimo i dajemo kompliment.

S asertivnošću, generalno govoreći, nemam problem. Djetetu svakodnevno ponavljam koliko ga volim, koliko mi znači, zazivam ga nadimcima iz milja, što njemu ponekad beskrajno ide na živce, ali ja mu dopuštam da se otvoreno izrazi i ostvari kao osoba. Ono je jedno veselo, opušteno i zaigrano dijete. Obično ga vrlo smireno upozoravam kada nešto pogriješi, blago ispravljam i usmjeravam, jasno i bez ljutnje postavljam granice. Ono točno zna što smije, a što ne. I ono, gle čuda, sluša.

No, ponekad, kao da se neki mali vražićak nastani u njemu i krene testirati moje granice. I forsira. Forsira dok ja ne izgubim i zadnji atom snage. Dijete je svjesno svojih prava i moje nemoći. Kada vidim takav stav, a ja sam na rubu umora, obično puknem i nimalo asertivno podviknem. U toj ljutnji ne izlijeću teške riječi, ali izleti stroga kazna. Obično to izgleda tako da kažem: „E sad je dosta! Kažnjen si! Sutra nema igrica!“

No, ostaje činjenica da je vikanje nasilje. Ja na to gledam kao na moj osobni poraz. Ali, pokažite mi osobu koja nije nikad izgubila živce i zaviknula. Svima nam se ponekad dogodi ta točka pucanja, ma koliko inače asertivni bili. Može li se uopće čovjek kontrolirati cijelo vrijeme, uvijek i u svakoj situaciji?! Možda bi u situacijama kada pucam trebala pokušati metodu moje poznanice: umjesto da zaviknem, otići u drugu prostoriju i rasplakati se od nemoći. Iako bi bilo najbolje otići u šumu i zavrištati iz svega glasa. Pa se vratiti i smireno, sasvim asertivno, izreći kaznu.

Iva Kozarac

FOTO: Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.