Prečesto se pitam zašto nekako biram, reklo bi se, teži put. Rjeđi. Jer na njemu nikad nema gužve, a ni kružnog toka koji istu smanjuje.

Zato. Na njemu sam jer želim koračati bez ustupaka i kompromisa, koji uvijek neko društvo donese. Ne uvjetima, nego prisustvom. I to nije moj izbor. I neće biti. Jer ne želim pristati na zavaravanja, da bih osigurala prilagođenost uvjetima. I onda udivljeno mašem perfekcionistima, u zabludi da će oni ipak donijeti ono što na zgužvanim putevima nije moguće ispeglati, do blještavila izravnatog. Želim koračati sama. I ravnati samo ono što donese korak na putu.

U mojim godinama, to zvuči ili pretenciozno ili neozbiljno. Ali operirana sam od toga kako bi nešto zvučalo ili se dojmilo. I velika je to sloboda. Ili moje poimanje te gospođice. Koja se ne udaje i ne treba ženika za vlastiti ego trip (mislim na gđicu slobodu). Na zgužvanom putu vidi cilj koji nije njen ili tuđi ekran. Nego sama, kad vrište nabori, ravna jedan po jedan.

S tim naborima nema garancije. Ostaju i ako ih zaobiđes, a i naziru se i kad ih poravnaš. Bez obzira na uloženi trud, oni su tu. Na točno određenom mjestu puta na kojem se nalaziš, jer samo rijetki se nalaze i ostaju na zgužvanom putu. Baš zato, jer se gužve nabora i prepreka ne boje. Nego im je to prilika da ga obiđu, dobrano ugaze iz jednog jedinog razloga, jer na njihovom kraju je cilj. Sa sigurnim naznakama ostvarenja, jer im sigurnost nije u novčaniku. Pa ni u crvenom, sukladno svjetskim praznovjerjima. Možda u boji i ima neke istine jer je crvena moćna, ali može i ubiti ako je staviš pred bika. Dovoljno dugo.

A  bik je sve ono čime se boriš.  Na prašnjavom i izgužvanom putu života. Ovisno o konfiguraciji terena, određena granulacija ti u samo tebi poznatim uvjetima, bude kao put posut laticama ruža. Jer ti garantira siguran dolazak na cilj. Ne miriši. Grub je. Može ozlijediti…ali koračajući po njemu imaš sigurnost da se nećeš poskliznuti, bez obzira na ostatak ekipe, koja se uvjeri da zgužvanost otkriva situacije, u kojima nema savršenog rješenja . Ne želite znati koliko frustracije, kod perfekcionista izazove ta spoznaja. Ali sreća je u tome da i da takav s nesavršenim okolnostima, isto možeš doći do cilja. Ovisno kad ćeš maknuti krpu ispred bika.

I koliko dugo ćeš dozvoliti da se praši granulacija. A to opet ovisi kako ugaziš kad znaš da nije govno. I sebi i vama koji čitate, želim onoliko zgužvanih putova, koji će vas ravnanjem nabora na njemu,  dovesti do zacrtanog cilja.

Kakav je vaš put? Postoje li nabori koje ne želite primijetiti i zgužvanost koju ignorirate, a svjesni ste da ignoriranje trenutno nije dobar ni prvi izbor, a ni rezervna opcija? Možda bi konji da govore rado podijelili svoje iskustvo zgužvanih puteva…ali, nažalost, za sada nije otkrivena ta sposobnost…a do tada vam želim: bikova koje će te pobijediti i granulacije koja će vam gaženjem osigurati cilj koji smatrate ispravnim. Bez gužve molim.

Sabrina Pejić

FOTO: Unsplash