Ne znam da li je to do godina, MS situacije ili nečega sasvim desetoga koje spada u nekakav normalan proces mijenjanja u čovjekovom životu, ali već neko vrijeme si ne mogu zamisliti spavanje u toploj prostoriji. Sjećam se svog ranog djetinjstva, kada smo znali spavati kod djeda i bake u Zagorju, kako nam je najgore bilo navečer se uvući u izuzetno hladan pokrivač. Uvjerena sam da mi danas to ne bi smetalo. Pogotovo bi mi pasalo imati hladan jastuk ispod glave ili lica.
Sve skupa je zapravo u kontradiktornosti sa mojom osobnošću jer sam zapravo podosta zimogrozna osoba. Zimogrozna do te mjere da se i u ljeti, ponekad kada navečer gledam TV, obavezno pokrijem dekicom.
Smiješno. Znam. I zato sam sto posto uvjerena da ipak ona ima svoje prste u tome. Ma ponekad to njeno inzistiranje na toplo hladnim kombinacijama stvarno može biti zbunjujuće do besvijesti. Tako mi ponekad odgovara tuširanje u vrućoj vodi, a onda idući put ne mogu podnijeti toplu vodu u bazenu i uživam u super hladnom moru.
Slično je i sa toplo – hladnim senzacijama u stopalima. Ponekad imam osjećaj da mi stopala doslovno gore, a ponekad da su mi ledena. S time da osjećaj ledenosti zapravo nije u potpunosti realan jer ako ih pipnem, njihova temperatura se ne razlikuje puno od ostatka tijela. No to mene ne sprečava previše da u tim situacijama na noge stavljam dvostruke čarape, omatam ih dekama, trljam ih i masiram i to činim tako dugo dok nešto ne upali, konačno netko od nas dvije ne odustane. Nije uvijek ista pobjednica.
Ovo sa hladnom stranom jastuka je isto dosta interesantno.
Nevjerojatno je kakvu potrebu ima moje lice, glava, mozak, ne znam što li već da mi se jastučić na kojem liježem ne smije zagrijati. To naravno najviše dolazi do izražaja kada me uhvati nesanica.
Znam da sam već nekoliko puta spominjala kako mogu spavati bilo kada i bilo gdje i da mi se često stravično spava. No, i nesanica ima ponekad svoju ulogu koju mora odigrati u našoj maloj predstavi u kojoj ona pokušava biti glavna glumica, a ja joj to ne dozvoljavam. U tim slučajevima, kada sam ja glavna glumica, ona se voli poslužiti podmuklim idejama i onda mi pošalje nesanicu.
Pa kako to onda može izgledati. Na jednu od najboljih usporedbi sam naišla kada sam vidjela sličicu na Facebooku koja je u meni izazvala salve smijeha. Salve smijeha od činjenice koliko je istinita. Na sličici su nacrtane žena i njen mozak u pripremi i dogovoru za spavanje. I lijepo se oni dogovore da su oboje spremni i žena utone u san. Na idućoj sličici su 3 sata ujutro i mozak se obraća ženi. „Znaš li da je 25.4. svjetski dan pingvina?“
Tako to zna izgledati, zaista tako. Naravno, počne mozak (ili ponekad ona) onda naveliko sa mnom raspravljati o svemu i svačemu. Tada mi se svaki i najmanji problem počinje činiti ogromnim poput kuće. Počinjem biti svjesna svakog i najmanjeg zvuka u svojoj okolici i imam osjećaj da mi ga neko pušta na zvučnik. Jedna od radnji koju sigurno ne bih tada smjela raditi ali manijakalno činim, je konstantno pogledavanje na sat. Tada ne znam da li me više živcira da je tek 3 ujutro ili što vrijeme tako sporo prolazi pa je nakon nekog vremena 3 i 15, pa nakon dužeg ne pogledavanja 3 i 35 i tako se to zna odužiti. Ponekad i do 5. Srećom, ipak se to ne dešava prečesto.
Kako si ja tada zapravo najviše pokušavam pomoći? Ponekad i vrlo efektno. Naravno, konstantnim okretanjem jastuka na hladnu stranu. Nije mi bitno da li to stvarno pomaže ili ne, ja ipak to radim. Nekada stvarno brzo pomogne. Tako malo, a opet učinkovito. Samo hladna strana jastuka i mozak je opet u stanju popustiti i prepustiti me rijeci snova.
Možda je stvarno u tome cijeli vic. U prevelikoj potrebi da probleme rješavam na pretjerano kompliciran način s puno previše razmišljanja o tome kako da si pomognem. Kako da kaos u kojem živim svedem na zajednički nazivnik i riješim nekom kompliciranom matematičkom formulom. Jer moja nesanica izgleda najveću podlogu ima u potrebi za pronalaženjem kompliciranih rješenja nekih briga i problema.
Kako blesavo. Rješenje je zapravo najčešće vrlo jednostavno. Još davno Biblija kaže: „Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.“ Mt 6,24-34.
I pokušavam si ja svaki puta iznova osvještavati da je zaista tako, ali ne jednom se ponovno nađem u situaciji nesanice. U situaciji kompliciranog pronalaska rješenja koje se ponekad krije u gotovo savršenoj jednostavnosti. U pronalasku hladne strane jastuka.
Mirjana Krpelnik
FOTO:Unsplash
