Danas (dok ovo pišem) je najdepresivniji dan u godini, kažu. Ali ne svima, tvrdim. Kad imaš dijete, nemaš vremena za depresiju. Barem ono što depresijom nazivaju, a što nije depresija, nego obično neraspoloženje.
Stvarno se ne sjećam kada sam zadnji put bila neraspoložena otkad imam dijete. Život mi se sastoji od pomiješanih osjećaja sreće, zadovoljstva, često brige i strepnje, ponekad i ljutnje, ali često i neispavanosti, trčanja s jedne obaveze na drugu, pa mjesta tuzi, odnosno neraspoloženju nema.
Ne samo da je neraspoloženje luksuz koji si roditelji ne mogu dopustiti, nego je život toliko ispunjen događajima i aktivnostima da do neraspoloženja ne može doći. Tako mi se barem čini.
Stoga mi te priče o lažnoj depresiji i najdepresivnijem danu u godini djeluju kao povlastica dokonih.
Drugo je prava depresija. Ona razara. I jednako pogađa lijene, kao i vrijedne, roditelje i neroditelje. Prava depresija je jama iz koje se teško izlazi, bez lijekova nikako. Ne pomažu tu savjeti tipa „izađite u šetnju prirodom“, „odite u kino“, „porazgovarate s prijateljima“, „opustite se uz kućni wellnes“… Prava depresija ne ovisi o godišnjem dobu, ili danu u tjednu.
Prava depresija ne dolazi ponedjeljkom, i misteriozno ne odlazi, kao rukom odnesena, utorkom. Zato ovakve priče o najdepresivnijem danu u godini, odlučno odbacujem kao trivijalnu zabavu još trivijalnijih ljudi. Dokonih ljudi.
Ipak, takozvani blue monday ili plavi (tužni) ponedjeljak izmislio je nimalo dokoni dr. Cliff Arnall sa sveučilišta u Cardiffu 2005. godine, a te godine odredio ga je na 24. siječnja. On tvrdi da je najdepresivniji dan u godini najčešće treći ponedjeljak u siječnju, samo ponekad i drugi ili zadnji ponedjeljak u ovom mjesecu.
Božićna i novogodišnja druženja su daleko iza nas, oni koji su išli na skijanje su se vratili, hara gripa, vani je sivo i hladno za bilo kakve aktivnosti, a računi debelo u minusu zbog neumjerenog trošenja za blagdanske zabave, poklone i sniženja. Prisiljeni smo tako ostati u kući i čamiti, većinom sami, uz televiziju i internet. Stoga neraspoloženje ne izostaje.
No, kad imate dijete tome nije tako. Dijete vas htjeli, ili ne htjeli natjera na akciju.
Jedan prosječan dan roditelja maloga djeteta tako izgleda ovako: ustaješ se, i pokušavajući samu sebe razbuditi pokušavaš probuditi i dijete. Brzo pripremaš doručak, serviraš doručak, nagovaraš dijete da pojede, brzo pospremaš stol, pereš suđe. Uređuješ sebe, spremaš dijete ili ga tjeraš da se što brže spremi, vodiš dijete u školu ili vrtić, odlaziš na posao.
Posao ti dođe kao odmor od obaveza, barem onih koji zahtijevaju multipraktične vještine.
Vraćaš se s posla, na brzinu obaviš kupovinu, uletiš u kuću, brzo se preobučeš i kreneš kuhati ručak. Tek što završiš, ni ne predahneš, ponovo se oblačiš, i krećeš po dijete. Pokupiš dijete, vraćate se kući, i ponovo pregovori. Ovaj put oko skidanja prljave obuće i odjeće.
Malo dijete najčešće je blatno. Pogledaš cipele, večeras te opet, umjesto opuštanja uz televiziju, očekuje ribanje. Dijete se preoblači, pere ruke i nakon puno objašnjavanja zašto se moraju prati ruke, sjedate za stol. Za stolom ponovo nagovaranje da se pojede i povrće „jer je zdravo“. Nakon ručka koji je u stvari već lagana večera pranje suđa, igra i pričanje s djetetom, ako ide u školu pišete zadaću, pa ponovo muke po spremanju i odlazak na neku aktivnost. Oblačiš mu one blatnjave cipele, jer ih nisi stigla oribati. Ostavljaš dijete na aktivnosti. Imaš sat vremena za opuštanje u omiljenom kafiću.
Natrag kući, pa spremanje, sad prave večere, pranje suđa, spremanje za spavanje, tuširanje, muke s pranjem zubi, pa priča za laku noć. Nakon toga ribaš one blatnjave cipele, i taman ti ostane vremena da opereš sebe i legneš. Sutra sve ispočetka.
Ako imaš sreće, pa si odabrao pravog partnera koji će ti pomoći, dan izgleda manje nabrijano, ali još uvijek nemaš vremena, ni prostora za “depresiju”, točnije dokoličarsko neraspoloženje.
I zadnje ti je na pameti je li danas najdepresivniji dan u godini. Jedino što se možeš pitati je li najnabrijaniji ili nije. Ali takva istraživanja još nitko nije proveo. Niti ponudio rješenja.
Iva Kozarac
FOTO: Unsplash