Strašno me ljute i idu mi na živce žene koje bi nas i sada, u 21.stoljeću, stavile u okove patrijarhata. Muškarce koji tako razmišljaju razumijem – gledaju isključivo na svoj, sebični interes, ali za žene nemam ni minimum razumijevanja. Ili bolje rečeno, živaca. Svaka takva izjava žene koja bi drugu ženu, a pogotovo mene, svela samo na patrijarhalnu ulogu majke, supruge i domaćice, budi u meni neviđen otpor i bijes.
Žene i Nobelove nagrade
Surfajući ovih dana bespućima društvenih mreža naletjela sam na jednu zanimljivu misao na Facebook stranici Krajnje Neuračunljive.
„Zamisli koliko bi žena imalo Nobelove nagrade da su mogle neometano misliti o fizici i o književnosti i ekonomiji umjesto što su mislile o tome čije gaće kad treba oprati, što za ručak, gdje su ključevi i zadaće, kad su doktori, zubari i rođendani“.
Možda nikada neću osvojiti Nobelovu nagradu, zapravo sigurna sam da neću, ali ja svoj život žene koja svoj život nije svela na služenje muškarcu, djeci i kućanstvu ni takav, bez velikih postignuća i društvenih priznanja, ne bih mijenjala nizašto. Izrazito sam sretna što me majka, primjerice, (a na ovo će se sada mnogi zgroziti) nikada nije učila kuhati. Umjesto toga, tjerala me je da učim i školujem se. E upravo ti, odnosno te žene koje se sada zgražaju, tema su ovoga bloga.
Žene su to koje ne shvaćaju da se druga žena može ostvariti i mimo kuhinje i metle, služenja mužu i odgajanja djece.
Muškarci nisu nesposobni
Za početak, ja svom mužu ne služim: on ravnopravno sudjeluje u kućanskim poslovima i sasvim mu dobro ide. Ne osjeća se zato manje muškarcem. Nije nesposoban skuhati ručak, usisati kuću ili oprati kupaonicu. Ljubav prema meni nije uvjetovao time što ja radim za njega ili ne. Voli me zbog onog što ja jesam. A ja sam žena koja uživa u razgovorima o politici, znanosti, religiji i filozofiji. Žena koja voli čitati i obrazovati se. Žena kojoj se interesi u životu ne svode na pobožno praćenje emisija poput „Večere za 5“ ili „3,2,1 kuhaj“ kako bi usavršila svoja kulinarska znanja ili znala dočekati goste.
Tjeranje vraga
Zato me posebno živciraju žene koje od mene, samo zato što sam se udala i imam dijete, očekuju da vodim beskrajno duge razgovore o pripremanju obroka, pečenju kolača ili održavanju kućanstva. Kada krenu s takvim pričama najradije bi ih otjerala s onom rečenicom s kojom egzorcisti inače tjeraju zle duhove: „Odlazi od mene, Sotono!“
Kako jako puno žena, usprkos visokom obrazovanju, nije steklo punu emancipaciju, često se nađem u situaciji da poput Marije iz biblijske priče o Mariji i Marti odaberem slušati ono o čemu se u muškom društvu razgovara. Za one koji će ovaj moj napis nazvati bezboštvom, feminističkim manifestom i nakaradnošću modernog doba, samo kratak podsjetnik na tu priču.
Marta i Marija
„Dok su oni tako putovali, uđe on u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: „Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne“. Odgovori joj Gospodin: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.“ (Lk 10, 38-42)
Iva Kozarac
FOTO: Suzy Hazelwood /Pexels
