Volim raditi i često me uhvati nekakvo radoholičarstvo tako da ove najave da ćemo smjeti raditi do 67. godine mene čak i vesele, iako se već zamišljam, kako me i sa 67 na silu tjeraju u mirovinu, jer „ja još želim raditi“. Ono što me muči u cijeloj toj priči je, hoću li moći raditi ovo što sad volim, i u čemu uživam. Hoću li se morati prekvalificirati ili raditi nešto što ne volim? Hoću li morati raditi bilo što, tek toliko da preživim? Hoću li do tad uopće preživjeti? Ili ću izgorjeti na poslu?
Sindrom izgaranja na poslu odavno je poznat, a o njemu se tek sad kod nas, i još uvijek sramežljivo, počelo govoriti. Po svim pokazateljima, ne ulazim u tu priču, iako ni ja nisam oslobođena stresa, frustracija i razočaranja. Ali, mene nitko ne tjera da radim više. Tjeram se sama. I ponekad se zaista osjećam umorno.
Imam i ja faze kada mršavim, ili se debljam zbog posla. Trenutno sam u debeloj fazi. Ali to je zato što ne pazim što jedem. A ne pazim što jedem, jer su mi misli fokusirane drugdje, a ne na meni samoj.
Pitam se, ne bi li zbog zdravlja, bilo ipak dobro, ponekad zastati, i biti malo, recimo to uvjetno, sebičniji. Voljeti malo više sebe.
Ta ljubav uključuje i brigu o tome što jedemo i koliko jedemo, ta ljubav uključuje i kvalitetno provođenje slobodnog vremena, i vrijeme za otići kozmetičaru, i vrijeme za otići na frizuru, i vrijeme za samo stajati pred ogledalom i sređivati se. Ta briga uključuje i provođenje vremena sa svojim najbližima i najdražima, onima koji nas raduju i vesele, ta briga uključuje i zabavu poput plesa, vježbanja, gledanja filmova, kazališnih predstava, utakmica, šetnji ili kava s prijateljicama. Jer, ne sastoji se život samo od poslovnih ili obiteljskih obaveza.
Sama sebe uhvatim kako nemam vremena za navedeno. A sama sebi stvaram poslovne obaveze. I s pravom se onda pitam: hoću li izgorjeti na poslu? Iako me nitko na rad ne tjera. Tjeram se sama, tjera me volja za radom, volja da stvorim nešto, ostavim za sobom trag, tjera me moja ambicija. Nije to bolesna ambicija, ali i obična ambicioznost možda može otjerati u bolest?!
Zato ću sad stati, i razmisliti: što da učinim kako bi se opustila i ne radila ništa. Kako da provedem vrijeme, a da uživam samo u običnom postojanju? Možda je to i priprema za penziju u kojoj ću biti prisiljena ne raditi ništa. Kao i otvaranje mogućnosti da je uopće dočekam.
Treba ponekad znati stati, pogotovo kada se osjećaš umorno. Ako vas, pritom, maltretiraju ili iskorištavaju na poslu, treba se okrenuti i otići drugim putem. Vlastito zdravlje i život, ipak, najviše vrijede.
Iva Kozarac
FOTO: Unsplash
