Likovni me oduvijek mučio. Ja sam jedna od onih rijetkih kojima su kroz cijelu osnovnu školu poklanjali ocjene iz likovnog, kako mi ne bi nečim tako trivijalnim, kao što je crtanje po papiru, pokvarili prosjek ocjena. Upravo to nešto trivijalno, danas je postalo imperativ.

Kao da nisi dobar roditelj, ako s djetetom ne razvijaš kreativnost. I premda postoje različita područja ljudskog djelovanja u kojima možeš iskazati kreativnost, nekako smo baš svi zapeli za taj likovni. Likovni, koji je mene oduvijek frustrirao. Jer sam u njemu bila loša.

Sjećam se da sam u osnovnoj školi imala samo jedan jedini uspješan likovni rad. I to sasvim slučajno. Kapljica tuša kapnula mi je sa strane crteža planete Zemlje. Pa sam ja, da popravim stvar, planeti nacrtala krakove, kao da je Sunce, a ne Zemlja. Ne znam što je naš pomalo šašavi profesor vidio u tom mom posve slučajnom likovnom ostvarenju, ali taj moj rad završio je, zajedno s drugim, iznimnim djelima učenika škole, na velikom panou postavljenom za Dan škole.

U međuvremenu sam posve odustala od likovnog, zaboravila sam da nešto takvo i postoji, i sasvim sam lijepo živjela život bez crtanja, kolaža, bojica, vodenih bojica, tempera i cijelog tog kreativnog arsenala. A onda se rodilo dijete. I sve je bilo lijepo dok je dijete bilo u dojenačkoj fazi. No, kako djeca rastu, tako rastu i zahtjevi. Kao jedan od glavnih zahtjeva ubrzo se nametnula – kreativnost.

Pokušala sam biti kreativna majka, stvarno sam pokušala. Nije mi išlo.

Sa zavišću sam gledala radove svojih prijateljica i poznanica. Koliko su samo kreativnih i maštovitih ideja imale, koliko samo uspjelih radova! Pogotovo mi je neshvatljiv bio uspjeh s plastelinom. Kod mene je to samo bezoblična masa koja ni izdaleka ne nalikuje na ono što bi trebala predstavljati. Muž me je, u mom očaju, tješio da stvari nisu tako strašne, ali na kraju je on ostao taj koji je zadužen za kreativni rast našega djeteta. Barem onaj likovni dio.

Ja sam, pak, s djetetom kreativnost razvijala na nekim drugim područjima, kao što je igranje igre kalodonta ili pogađanja životinja. U toj igri priključio nam se i otac, pa samo počeli tako redovito provoditi večeri.

No, ostaje činjenica da sam na onom najvažnijem kreativnom testu, pala kao majka. Ne znam kada je likovni postao mjerilo kreativnosti i kada smo kreativnost počeli shvaćati isključivo kroz likovno izražavanje. Ali mogu reći da se naši roditelji, a ni roditelji naših roditelja, nisu nimalo zamarali time. Djeca su bezbrižno trčala livadama, igrala se po parkićima, pjevala pjesmice, i eventualno, crtala kredom po betonu. Kada je krede bilo. Kada nije bilo krede, poslužila je odbačena cigla. I svejedno, ni naši roditelji, niti mi, nismo propali kao ljudi.

Upravo generacije naših roditelja i naše generacije izmislile su neke od najkreativnijih izuma u povijesti, kao što su kompjuteri, pametni telefoni ili roboti.

Zašto smo onda mi toliko grozničavi u našem roditeljstvu, i toliko u strahu da nam djeca neće uspjeti, da će propasti kao ljudi, da neće biti dovoljno kreativni?! Možda je problem u tome što smo mi, možda zahvaljujući i izumima, izloženi nemilosrdnoj konkurenciji i svakodnevnoj borbi za preživljavanje, pa jednostavno, samo želimo našu djecu toga osloboditi. Likovno izražavanje, pritom, čini se kao izlaz iz kaosa informacija, užurbanosti i brutalnog kapitalizma u kojem živimo. Nešto poput terapije umjetnošću, koja možda i više treba nama, nego našoj djeci.

Iva Kozarac

FOTO: Unspalash