Medin brlog (8): Sisvete

Trebalo bi pisat od radu do 67-me, ali kak su Sisvete bile, počel bum od kraja, jer je usko povezano, kad odeš u penziju počinje countdown do onih Sisveta na koje ne buš išel, a kakve su počele bit, skoro mi nije žal.

Hodam grobljem i fakat je došla Europa i na groblju se stvari menjaju, prije se išlo s mišlju na pokojne, ne velim da i sad tog nema, ali došel je konzumerizam i kič na velika vrata. Miris parafina, dušica i cveća nestaje, došle su super realistične orhideje i krizanteme od bioplastike i ledice koje izgledaju k’o ledice, koje pokušavaju izgledat k’o lampaši.

Gledam grob jednog kaj su ga poslovne večere i cuganje po brdima došle glave, vidi se na sliki, koja je skenirana s neke fešte.

Ajde kaj ima mramora za popločit dobru terasu osrednjeg restorana sa lošom ribom i priučenim konobarom Legom, koji ustvari nije iz Osijeka nego iz Čeminca, nego je u tome da su lampaše, il’ kak se već zovu ove led lampe, složene u liniju tak da zgledaju k’o sletna pista il’ radovi na cesti, i tak se po redu pale i označuju di je zadnji put sletil i oznojenim grobarima skoro scuril, dok su ga spuštali na ocufanim vatrogasnim crevima.

Jedino je dobro kaj su ledice iste boje. Sused dva mesta dalje ima rasvetu u boji, ovisi di mu je familija i koja je boja bila na akciji kod njih u kvartu, a možda im je namjerno prodavačica uvalila za kaznu, kaj su ga se setili zadnji tren i došli kod nje u dućan, jer nije trebala raditi na Sisvete, ali se kolegica debela Barica opet pobrala na bolovanje, pa je mora mjenjati, a svi znaju da Bari nije niš, neg se pobrala u Turopolje na produženi vikend. I tak, sad Franjo ima disko iznad glave, a nikad nije išel u njega, nit je volil te pomodarske fore, ustvari je htel petokraku jer je bil u Partiji, al’ nije htel mu nitko na grob ne dojde k’o njegovima, kaj se tiče ledica, žmigat će do iza Božića. Tak piše da baterija traje.

Prije se na groblje išlo u miru i tišini, sad je k’o ispred Buldoga, žamor, čavrljanje, smijeh, žene ušminkane, bunde, šeširi, naravno i na djecu se misli pa je na ulazu u groblje štand, ali ne s lampašima nego s markuševečkim polupišljivim kestenjem, koje majstor s juga prodaje pod lovranske marune.

Ak’ deca nisu za kestenje u ponudi su i mačevi iz starvorsa s kojima moš lupati po susednim preplaćenim aranžmanima, jer klince itak briga za dedu il’ strinu koje za života nisu upoznali, jer starci nisu imali kad otić do njih u Zagorje za života, dok im nisu ostavili vinograd i klet iznad Krapinskih, pa sad mogu frendove zvat na roštilj, trsje naravno ne obrađuju, jer nit znaju, a i stric ih je zajebal i ostavil staro koje treba menjat.

Uz lizalice i kokice ostalo je i nekaj onih spinera i balona na pikačua.

Uglavnom, sve je počelo sličit na one američke sprovode iz filmova di se umjesto mise, za mikrofonom redaju likovi iz treće klupe k’o fol nevoljko izlazeći na oltar i onda lupetaju izmišljene anegdote iz nesretnikovog života, te kak je bil duševan i sve bi dao za druge ili kako je mogao popit više od svih, i onda ti dođe krivo kak u Amerikama svi imaju tako krasne prijatelje, a tvoji su svi prosječni šupci ni blizu ovoga, pa kad završe govor svi se smiješe, a ponajviše udovica u crnom šanelu.

Doduše ni pokojniku nije lako, jer uz one koji ga nisu voljeli, velike šanse su da i oni koji ga vole, pred kraj navijaju da što duže poživi, jer, ako se nisi na vreme spremil, cela parada će pasti na nejaka pleća djece, koja  već ionako stenju pod švicarcem, jer moraju imati stan u novogradnji, hibridnog prijusa, plazmu od zida do zida, dete na violini, nogometu i japanskom, i sad se setil umirati.

Naravno i na groblju postoje fini kvartovi, nije isto jel ti prvi sused bil šljaker u Plivi, mesar, obrtnik il’ doktor. Sve se gleda, najgore je da te dopadne neki iz partizanske familije il’ ne daj Bog Srbin, il’ najgore oboje, jer svaki prolaznik, ne da ne bu stal, nego će ubrzat, tak isto i sprovod kad ide, čak i plehači ubrzaju tempo da te brže prođu. Doduše, postoje na finim grobljima iznimke, tak da kraj jednog partizanskog generala rupa košta pol milje kuna, kraj Starčevića u Šestinama je puno jeftinije.

Umiranje je fakat skup sport, nije više k’o u kaubojcima, dobiš metak na sred ulice, šest dasaka, rupa na brežuljku, jedna plavuša s punđom u plavoj kikljici i to je to, ili u ličkoj varijanti ostave te na mirilima na Velebitu da se ekipa počasti i da vratiš dug prirodi i to je to, a neš majci.

Sad ide sprovod s protokolom, nema više Fala i Duga cesta koje falš odtrubljaju dečki iz lokalnog devedeja, sad ide didžej ili ekipa koja zna Cohenovu Aleluju i to tak dobro da bi najrađe uletil na refren, poslije tog se ne ide kod Cune u “Bolje tu neg tam” na razređeni gemišt, nego fino u restač ili u neki dom s keteringom. Pokojnog se naravno niko ne seća ni do izlaska s groblja, osim onih par kaj im je stvarno falil i koji su ostali uz grob, dok ga dečki iz komunalca žurno zatrpavaju lopatama mokre žutice, jer imaju još jednog, a petak je.

U sali žamor, pohano se malo ohladilo, ali su štruklji super, popilo se, razišli se, pokojni leži, za koji dan bu dobil ploču s natpisom, uvek isti font, plaća se po slovu pa se ne naručuje boldano il’ tak nekaj i to je to. Do sljedećih Sisveta, svakim tjednom sve manje svećica, svake godine sve manje suza i sve više smjeha, život ide dalje.

Ja na Sisvete ne idem na groblje, odem na Dušni dan il’ kad mi dođe, ‘oću mir, sest se s Njima i porazgovarat, kupim lampaše po punoj cijeni kad nisu na akciji, i osim svojima palim ih tam di nema ni mramora ni ledica, na onima na kojima je sam potrgani križ i humak, davno razbijena vaza, il’ apšisani plastični buket, jer i oni su nekad bili mi.

 

Gordan Lopac

FOTO: Alter