„Tiho, o tiho govori mi jesen“, stih je to prekrasne pjesme Dobriše Cesarića.
Pjesma je vrlo kratka, ali sve je u njoj rečeno. Meni osobno je vrlo draga i vrlo prikladna za ovo doba godine. A pomalo i za poneki pogled na ovu moju sustanarku.
Zašto baš jesen?
Ne, ne mislim da ulazim u životno doba koje ponekad tako nazivaju. Ni najmanje. Ma ja sam još u vrućem ljetu.
Jedino, ponekad stvarno mogu povući paralelu s prevrtljivim jesenskim elementima.
Zapravo je jesen jedno od oku najugodnijih godišnjih doba. Sve je prepuno prekrasne žute, tamno zelene, narančaste, smeđe i žarko crvene boje.
To se toliko mojoj sustanarki sviđa, da ne može odoljeti, pa sve to vidimo duplo. Ne razmišlja o meni u tim trenucima pa mi onaj čarobni pokrivač od lišća počinje biti skliski pod, na kojem moraš početi koristiti ruke, da bi ostao u balansu.
Najgore je hrastovo lišće. Toliko je sklisko, da ponekad pomislim, da bi lakše održala ravnotežu na hoverboardu.
Hoverboard. Vidiš, nije mi do sada palo na pamet da ga isprobam kao sredstvo vježbanja ravnoteže. Morati ću o tome razmisliti.
I evo nje. Ponovno je sve pokvarila. Pokvarila do te mjere da mi jesen počinje ići na živce.
Pa onda uočavam magle, kiše popraćene kišnim glistama, blato, zimu u najavi ili promjenjivo vrijeme kao što je ovih dana. Vrijeme od kojeg samo spavaš, koje te usporava do krajnjih granica, vrijeme koje ti mijenja raspoloženje do te mjere, da ti razgovor sa samim sobom počinje biti kompliciran.
Uh, ta jesen. Zapravo je okrutna kada malo bolje razmislim.
Evo, naprimjer, drvo odbacuje prekrasno obojeno lišće koje ga je do sada kitilo i bilo od koristi, jer mu više ne treba!!! Ne samo da ga ne treba, nego ga i ne želi jer se boji da će mu krasti tekućinu, a sebično je želi samo za sebe. Da bi preživjelo zimu.
Da. Takva je jesen. Stvarno okrutna. Tjera ljude da rade stvari, koje inače ne bi.
Takva je i Ona. Tjera me da gledam svijet oko sebe njenim okrutnim jesenskim očima. Pa onda oko sebe vidim odbacivanje, neprihvaćanje, promjene koje ne želim, ljude koji zbog magle oko sebe ništa ne vide, vidim da ima više oblaka nego sunca i više noći nego dana…
No, onda osvane prekrasan, topao dan, i odlučim svojim teškim nogama malo prošetati do ruba šume. Možda malo i u šumu. Nema veze ako padnem. Uvijek mogu reći da sam se, naprimjer, pokušala popeti na drvo.
Hrabro zakoračim u šumu i jedna od prvih stvari koju ugledam je malena vjeverica, koja skakuće sa grane na granu. Jao kako sam se razveselila, što vidim to malo Božje stvorenje, koje upravo daje sve od sebe, da preživi zimu. Traži, sakriva, skuplja i čuva.
I ne brine. Ne brine o tome da li je magla, da li drvo odbacuje lišće, da li će kiša potrajati, da li će joj netko ukrasti plodove. Ne, ne brine i ne ljuti se na jesen. Samo veselo skakuće i priprema se za preživljavanje.
I ubrzo me ta mala vjeverica posrami što sam zbog svoje sustanarke onako ružno gledala na svijet.
I odmah opraštam i onom sebičnom drvu.
Sve ima svoj razlog. Pa vjerojatno i moja sustanarka.
Božji plan je jednostavno takav. Nepredvidiv, ponekad okrutan, ali sigurno smislen.
Jedino bi mi ljudi htjeli dokučiti sav smisao odmah i sada, i po mogućnosti da sve bude vidljivo ružičastim očima.
No, Božji plan mora imati i jesenske oči koje su i smeđe, i narančaste, i crvene, a nerijetko i sive.
Prema tome, sustanarko moja, od sada dajem sve od sebe da te gledam jesenskim očima. Onim jesenskim očima koje donose prekrasne jesenske plodove. Onim jesenskim očima koje ne brinu, ako je sklisko, nego traže čvršće uporište. Onim jesenskim očima koje se, spremne na uspone i padove, pripremaju za nadolazeću zimu. Onim jesenskim očima koje usred guste magle mogu uočiti malenu vjevericu.
Mirjana Krpelnik
FOTO: Unsplash
